Sjedim na klupi u hladu listopadnog stabla i listam knjigu koju sam dobila na poklon prošle godine, ali je još nisam stigla pročitati do kraja. Ništa čudno, uglavnom imam po tri knjige u opticaju na čitanju, koje naizmjenično uzmem čitati, pa se vraćam, podsjećam na likove i njihov karakter.
Prethodnih dana nisam imala koncentracije, pa po nekoliko puta pročitam jedan te isti pasus. Dok sam tako naoko zadubljena u knjigu, a ustvari negdje daleko u mislim sjedila na klupi, poznati smijeh mi zapara uši. Nevjerovatno, kilometrima daleko, u odjeći koja nije pidžama i bez drena, na klupi preko puta sjedila je gđa M. Kada je primjetila da je gledam, a zaklela bih se da je svojim smijehom htjela privući upravo moju pažnju, oči joj se zacakliše, te uz svoj vragolasti osmijeh mahnu rukom. U glavi sam imala bezbroj pitanja, kako, odakle, kada, ali riječi nije bilo. Dok sam se uspjela sabrati, ona je već sjedila na klupi do mene. “Došla sam u posjetu prijateljici”, odgovori mi na neizrečeno pitanje. “Hajde, recite nešto, nije valjda da ste toliko šokirani što me vidite živu?”
Bila sam šokirana upravo time. Ta žena nije izgledala kao da će živa izaći iz bolnice, a kamoli preći toliko kilometara. Nisam ništa rekla, nego sam širom otvorenih očiju blago klimala glavom zagledana u nju. “Pokušavate čitati?” upita me. Ovaj put sam u pokušaju da odgovorim malo brže klimnula glavom. “Razumijem da ne možete, kako bi se čovjek mogao na bilo šta fokusirati pored ovakve situacije.” Nisam znala na šta tačno misli, na situaciju sa zdravljem ili na situaciju u svijetu. “Kakvi ste s Bogom ovih dana?”, ispali još jedno pitanje. Prestala sam klimati glavom i počela blago odrično mahati. Ne znam šta sam pokušavala reći, da nisam dobra s Bogom ili da ne razmišljam o tome. “Pogledajte te ljude,” reče gledajući ispred sebe nekoliko očeva koji su navijali za svoju djecu dok igraju nogomet na obližnjem terenu. “Čemu toliko navijanje? Hoće li ikada sama igra biti pobjeda? Hoće li bilo čija povreda biti poraz?” Njeno zadnje pitanje mi došlo kao odgovor na razmišljanja o besmislenosti rata. Ovih dana se zaista nisam mogla fokusirati ni na šta drugo osim na nevjerovatnu količinu mržnje koju ljudi ispoljavaju zauzimajući strane u sukobu na Bliskom istoku. Ljudi koje poznajem šokiraju me zazivajući Boga da uništi sve pripadnike jednog naroda, opisujući ih kao životinje, dehumanizirajući ih. Ljudi misle da svaki zločin mogu opravdati protupitanjem: “A šta oni rade ovima drugima?”
Naravno, po dobrom starom običaju, nisam odgovorila ništa. Gđa M nastavi, kao da ništa drugo od mene nije ni očekivala. “Šta mislite, koga Bogu više žali: djece što umiru od gladi u Jemenu zbog građanskog rata i uplitanja Saudijske Arabije, skoro dvije hiljade žena i djece što su poginuli u zemljotresu u trošnim kućama u Afganistanu, djece u Palestini, ili djece s rejv partija?” “Sve?” Izleti mi odgovor kao pitanje.
Oslanjajući se rukama o klupu, gđa M se polako i uz mnogo napora pridiže, i bez da se okrene prema meni, reče: “Na to nemam odgovor ni ja”.
Ovaj put se nije smijala.
Leave a Reply