“Koja je najtužnija slika koju ste danas vidjeli?” upita me stojeći naslonjena na kafe aparat dok sam prstima rovila po novčaniku tražeći dovoljno sitniša za veliku kafu s mlijekom. Već sam se pomalo navikavala na takvu vrstu pitanja koje mi je uz čudni osmijeh postavljala gospođa iz čekaonice. Na većinu sam odgovarala odgovorom od kojeg kasnije ne boli glava – “Ne znam.” Nekad bih rekla i nešto suvislo, ali bih se u tom slučaju svaki put pokajala. Činilo mi se da ni njoj nije bilo drago kada bih nešto drugo odgovorila i da joj je mnogo veći triumf predstavljao moj šokirani pogled i slijeganje ramenima, ili jednostavno “Ne znam.”
“I?” Insistirala je gospođa. Kao odgovor na njeno pitanje dobila sam asocijaciju na jutrošnju scenu koju sam vidjela na putu prema bolnici. Pored zgrade, pretpostavljam neke institucije, upravo se zaustavljala bijela limuzina ukrašena vijencima. Sa strane je zlatnim krasopisom pisao naziv firme vlasnika limuzine “Neko i sinovi d.o.o”, a iz nje je izlazila mladenka u vjenčanici sa ogromnim trudničkim stomakom. Možda je iza te slike neka sretna priča, ali u meni je ta scena izazivala osjećaj velike tuge. U svakom slučaju, nisam imala namjeru ispričati tu priču gospođi, pogotovo ne kao najtužniju priču danas. Uostalom, stojimo pored dječjeg onkološkog odjela bolnice. Osmijehnem se
i kao odgovor slegnem ramenima.
