Ja, patriota

Kako se osjeća pravi patriota? Nemam taj osjećaj nacionalnog naboja, čini mi se nikada ga nisam ni imala. Jednostavno fali. Kad ljudi oko mene skaču jer žele dokazati da ne mrze Bosnu, ja se parališem u mjestu i nešto mi ne da da skočim pa makar me odmah ukopali. S druge strane, kad ovi skakači odu kući, ne bude mi mrsko skloniti kesu ili konzervu koja im je ispala u patriotskom zanosu. Dugo sam se tješila da je upravo to patriotizam, ali kako starim sve više shvatam da to nema nikakve veze s patriotizmom. 

Danas sam imala nesporazum s čovjekom oko naziva ulize u kojoj živim. U dokumentima mi piše jedno, a na zgradi drugo. Rekoh mu kroz šalu kako su nam uvalili novi naziv ulice i ostavili nam da se snalazimo s dokumentacijom, al mi je šala bila bezveze jer se s herojima ne zafrkava. Moj nakaradni osjećaj za patriotizam je i tu promašio i zaboravila sam da ne smije biti zajebancije na račun heroja. U to se ne dira, ne propitkuje i kad se spomene heroj u bilo kojem kontekstu, to treba značiti kraj priče i priznavanje poraza u diskusiji. Nema veze, polako učim i postajem pravi patriota.

Međutim, prije nego što okačim zastavu na profilnu sliku i nabacim cvijet srebrenice kao modni dodatak 11. jula, moram pitati nešto. Šta su nam heroji i gdje je granica korištenja njihovog imena? Zar nije malo ponižavajuće šićarenje predizbornih bodova preimenovanjem pola ulice u ulicu heroja, iako ta ulica nema ni rasvjetu, nema ni asfalt kako treba, a da ne pričam ostalu infrastrukturu kojom bi se ponosio neko koga bilo ko doživljava herojem?

Meni bi bilo ponižavajuće da moj heroj dobije ulicu na prevaru, i to komadić neke postojeće ulice. Bilo bi mi žao da se evo recimo za mog heroja Batmana napravi anketa za izmjenu naziva ulice i da velika većina stanovnika bude protiv. To bi mi bio pravi poraz. Iz poštovanja prema svom heroju ne bih prevarila stanovnike nego bih ih pokušala privoljeti da počnu cijeniti uspomenu na Batmana. Tako bih sagradila toliko potrebnu školu u naselju pod nazivom O.Š Batman Bruce Wayne, ili bih napravila park gdje bi djeca mogla izvoditi vratolomije, a sve pod budnim okom murala Batmena Brucea Waynea. Nikada ne bih dozvolila da se njegovo ime veže uz hinjske radnje kao što je preimenovanje ulice bez pristanka stanovnika. To bi ga u mojim očima činilo manjim, a u očima onih koje bih maltretirala obavezama oko nove dokumentacije, omraženom ličnosti. Kad malo razmislim niko, ali niko svoga heroja ne bi stavio u tako ponižavajuću poziciju. Ja Batmana svakako ne bih. Ma ne bih ni Ironmana, iako smatram da je on samo kopija moćnog Brucea Wayna. Zato ne mogu a da ne postavim pitanje, ko pokreće inicijative za izmjene ulica, povlači ime svoga heroja kroz prevare, i sve to radi iz ljubavi prema svome heroju? Slutim da odgovor nije patriotizam, niti ljubav prema heroju, i ne samo to, nego je vjerovatno u pitanju nešto mnogo gore – potpuna indiferentnost prema osobi čije se ime tako povlači. Potpuna nebriga za očuvanjem uspomene na tu osobu i odsutnost ikakve empatije prema bilo kome kome je taj heroj zaista drag. Dakle, da je anketa da se dio neke ulice preimenuje u Batmana Brucea Waynea rezultirala sa 80 posto protiv, ne bi mi palo na pamet nabacivati mog heroja na nogu skepticima, neprijateljima Bosne i nepratritoima poput mene. Ali čudni su putevi patriotski, malo krivudavi, često licemjerni, nerijetko ilegalni, ali uglavnom teški za naučiti ako nisi talentovan.