Nema dileme, dani u čekaonici su najduži, pa čak i da čekate red za uplatu računa. U čekaonicama se ljudi zbližavaju i nekada iskrenije izražavaju osjećaje nego dugogodišnjim bliskim prijateljima i rodbini. Na četvrtom spratu bijele zgrade nije mnogo drugačije. Zajedničko čekačima na ovom spratu bijele zgrade je to što čekaju vijesti o najvrjednijoj stvari u životu. Strpljenje, iščekivanja i strah u ovoj čekaonici je na nekom drugom nivou. Svako malo na hodnicima dječjeg odjela možete sresti uplakane ljude koji upravo doživljavaju najgore trenutke u životu.
Neki dan mi je rekao jedan od roditelja kako sam u prvih par dana dolaska u posjetu na intenzivnu njegu izbezumljena od onog šta me čeka, pitala njega mogu li ući, a on mi je uporno govorio da mogu i tako sam ulazila u posjet uz odobrenje drugog roditelja, uvjerena da je jedan od osoblja. To je jedna od rijetkih tema za smijeh na četvrtom spratu bijele zgrade. Ostale teme su puno sumornije. Roditelji, čekači, ovdje su prije svega emotivna podrška malim junacima, ali i logistička. Nažalost, i pored svega sto im se događa, nemaju luksuz zanemariti svoju ulogu logističke podrške. Zdrava hrana i hapice, voće, slatkiši, smještaj u blizini kako bi mogli što duže ostati kod djece, prijevoz, i druge potrepštine je nešto o čemu sami brinu. Veliku pomoć predstavljaju organizacije koje pomažu pojedinim roditelja oko smještaja za mnogo manje novca nego što bi dali da sami traže smještaj. Za sve ostalo roditelji su prepušteni sami sebi, a za adekvatnu logističku podršku potrebno je imati novca, odnosno poslodavca voljnog dozvoliti vam bolovanje ili, ako ništa, neplaćeno.
U maloj zajednici na četvrtom spratu bijele zgrade upoznala sam troje ljudi koji pored strepnje kako će proći operacija i postoperativni period, hoće li djelovati lijek i sve ostale brige koje more roditelje koji provode vrijeme na ovakvim mjestima, imaju i dodatnu brigu. Za vrijeme boravka ovdje dobili su otkaz.
Priča je uglavnom ista, na početku su svi tu za vas. To “ako zatreba, tu smo” traje nekih desetak dana, a onda polako se počinje shvatati da uplakani roditelji nisu profitabilni i da postaju teret poslodavcu, a i nije baš dobro za moral firme da se toliko dugo povlači ta sumorna tema. Vrijeme je godišnjih odmora, manje je ljudi na poslu, zamjena košta, a i na kraju krajeva niko nikoga nije tjerao da rađa djecu. I tako, kolege polako prestaju pitati kako ide i postaju frustrirani jer posao je na vrhuncu poslovne sezone, a gazda ne želi tražiti zamjenu zbog obima posla, ili jednostavno ne može zamisliti da ne osjećate toliku odanost firmi i da ne možete ostaviti dijete u bolnici i posvetiti se poslu. Zaboga, nakon više od 15 dana plakanja oko bolesnog djeteta vrijeme je da popustimo s tim i da se vratimo pravim vrijednostima – profitu. I to ne bilo kakvom profitu, nego profitu u sezoni od kojeg se kupuje vikendica na moru. Tada pozivi više nisu kako je dijete, nego počinju kratke poruke na temu kada se planirate vratiti na posao i kako im je velika frka. Zatim počinju pozivi od kolega koji se ne mogu snaći bez kolege koji bezveze dangubi sjedeći pored kreveta bolesnog djeteta. Tako, osobu već dovoljno raspamećenu okolnostima u kojima se nalazi dovedu da bira hoće li ostaviti malo dijete samo u bolnici poslije teške operacije ili se vratiti na posao. U pričama koje sam čula bio je jedan pokušaj vraćanja na posao, ali nije dobro prošlo jer, gle čuda, radnik se nije mogao do kraja fokusirati na rad. Onda je slijedio ogromni pritisak i mobing da je jednostavno morao napustiti posao.
Na kraju, roditelji ostaju sami. Ako su sretnici imaju jednog ili dva dobra prijatelja voljna uskočiti, ili u teškim trenucima upoznaju jednu od još nekoliko humanih Zemljana koji su im voljni pomoći. U svakom drugom slučaju, bez sistema koji ih štiti, prepušteni su na milost ljudi koji ih ne cijene ni dok rade punom parom.
Kada čovjek posluša sve ove priče zanijemi od količine nehumanosti koju su ljudi spremni prirediti jedni drugima kada shvate da je neko u lošem položaju. S druge strane ljudi koji plaćaju obaveze državi i ne bi trebali ovisiti o humanosti poslodavca, ali i u Lijepoj i u Jedinstvenoj našoj sistem nije napravljen po mjeri prosječnog čovjeka nego po mjeri kapitalističkih malih bogova koji vole liječiti komplekse malim humanim gestama koje ih čine instagram velikim, a onda kada PR postane preskup i shvate da nisu ni blizu veliki igrači za igre boga, tada više nisu bitni ni zaposleni, ni djeca, niti bilo šta drugo. Ipak, bog je jedan i ime mu je profit.
