Sinoć sam se, u nedostatku sna, do duboko u noć dala u kontu o jedinstvenoj BiH. Kakvo bi trebalo izgledati državno uređenje koje nam se nudi pod primamljivim nazivom “Grašanska BiH”. U tri ujutro i bez sna na vidiku, sam se dala u jedan mali eksperiment o tezi jedinstvene iliti građanske BIH. Ako imate strpljenja, propratite sa mnom eksperiment.
Dakle, za ovaj eksperiment će nam trebati jedan predsjednik, evo recimo Željko Komšić, milion BiH građana, ne konstitutivnih nego onih… nako i jedan premijer. S obzirom da je riječ o jedinstvenoj BiH ja bih premijersko mjesto dala nekome ko se istinski bori za jedinstvenu BiH, recimo Fadilu. Ne bih imala ništa protiv nekog drugog građanina koji nije Bošnjak, pardon građanin drugačijeg imena od pravog građanina, ali s obzirom da se pravi građani najviše zalažu za ovakvu zemlju, vjerujem da bi oni to znali najbolje organizovati. Dalje, za ovaj eksperiment nam neće trebati dva dodatna predsjednika znači Željka i Bečirović – zdra’o, niti će nam trebati entiteti i kantoni.
Počnimo sa eksperimentom. Željko kao predsjednik svih naroda, pardon građana BIH povodom Dana državnosti posjećuje opštinu Bužim. Nakon pet sati vožnje po lošoj cesti i truckanja koje mu nimalo nije pomoglo u rješavanju mamurluka, Željko se parkira ispred opštine Bužim. Čudno mu je bilo što je na nekoliko mjesta okačen transparent “Čestit Božić i sretna Nova godina”. “Nije valjda da smo toliko čekali kod tunela Vranduk”, zbunjeno pomisli Željko. Pred njega izlazi načelnik ozarena lica, srdačno pruži ruku predsjedniku te mu pokaza prema ulazu u zgradu opštine gdje publika i štovaoci željno iščekuju predsjednikov govor. Potrebno je ljudima bodrenje na građanskom putu. Na ulazu u zgradu predsjednik ugleda i okićenu božićnu jelku, a onda oprezno i uz poluosmijeh upita načelnika: “Da niste malo uranili ove godine s jelkom?” Načelnik mu ponosno saopšti da će ove godine upravo Bužim prvi biti okićen povodom božićnih i novogodišnjih praznika. “Priznajem, malo smo uranili, ali želimo prestići one šupke iz Širokog što svake godine prvi počnu slaviti. Čuj advent u Širokom, a snijeg im padne svako tri godine. Ko da bi Isus volio Božić bez snijega. Vidjet će oni šta je advent, ne zvao se ja Mersudin.” Zbunjen je ostao predsjednik ovim izlaganjem načelnika. “A do kad će vam trajati advent?” zbunjeno, ali više zabrinuto upita predsjednik smišljajući kako da saopšti vijest da će cijene struje trostruko porasti, te da će im cijeli opštinski budžet otići na troškove struje za advent. “Pa do ramazana”, spremno ga dočeka načelnik. “A kada je ramazan,” upita predsjednik. “Pa u aprilu, čuj kada je ramazan…” Predsjednik je nijemo posmatrao načelnika, a onda spise koje je mu je netom prije dolaska dodao savjetnik. Pokušavao se sjetiti šta mu je savjetnik govorio o cijenama struje na piš-pauzi. “Morat ćemo im dati upute kako da kažu stanovništvu za moguće redukcije struje, a da ne bude pobuna… Morat će srezati budžet…”, nadolazile su mu savjetnikove riječi. Hladan znoj mu je počeo lijepiti košulju, a sinoćnje miješano meso je htjelo van. Taman kada je počeo raskopčavati gornje dugme košulje, iz misli ga trznu načelnikovo dozivanje “Predsjedniče, jeste li dobro?” “Jesam, jesam”, trznu se predsjednik, “nego nešto razmišljam kad ste vi vidjeli transparent sa bajramskom čestitkom u Širokom, a Bogami nema ni kandilja za ramazan”, mirno, bleferski, prokomentarisa predsjednik. Načelnik na trenutak zastade, nije ovo očekivao, al ruku na srce predsjednikove riječi su imale smisla. “Ni riječi više predsjedniče, pametnom je i išaret dosta. Amela, gasi svječice, reci Nećku nek’ skine drvo i mota transparente. Kome ćemo se mi dodvoravat!?” “Izvolite predsjedniče, ovuda, da se zakuska ne ohladi.”
I tako mi je eksperiment je propao ma samom početku. Možda bi bolje bilo da je predsjednik turneju počeo posjetom Foči, koja je također u jedinstvenoj BiH. Jedino bi ovdje problem bio što tamo nema građana koji priznaju 25. novembar kao Dan državnosti. Mogao je možda početi u pomenutom Širokom, ali tamo nema građana koji priznaju njega, štaviše, zvanično nije dobrodošao. A u Čapljinu, Kupres, Livno ili Grude? Ne, ni tamo nema pravih građana. No, realno, to nije ni bitno sve dok ima platiša struje.
Leave a Reply