Toliko sam loš vozač da se ne mogu ni zvati vozačem. Zasad mi je dobra zamjena bajk kojim se u Sarajevu, pogotovo za vrijeme špice, mnogo brže stigne nego autom. Međutim, nisam se pomirila s tim da zauvijek ostanem tako loš vozač, a jutros sam se uvjerila da žene s godinama zaista postaju bolji, opušteniji vozači.
Naime jutros me je na Otoci, dok sam čekala na pješačkom semaforu da pređem ulicu Bulevar Meše Selimovića prema Merkuru, iz stajajućeg polusna razbudio zvuk automobilske sirene. Automobil je stajao na semaforu u pravcu grada s namjerom da polukružno promijeni smjer. I cijelo vrijeme je svirao. S obzirom da je na ovoj raskrsnici inače ogromna gužva, nisam mogla odmah vidjeti o kojem se autu tačno radi sve dok nije počelo prelaziti u traku prema Ilidži. Cijelo vrijeme svirajući. Tada smo već svi koji smo stajali tu, uključujući dvojicu saobraćajaca, bili alarmirani sirenom. Automobil se kratko i zaustavio kada je prešao u traku prema Ilidži, a s njim i ostali automobili koji su ga pokušali zaobići. Zatim se polako kretao do autobusnog stajališta gdje se konačno zaustavio. Policajci su već zabrinuto gledali u pravcu automobila, ljudi oko mene polako počeli vaditi mobitele, što da snimaju, što da zovu hitnu. Tada su se vrata malog crvenog Clia otvorila i iz automobila je žurno izašla starija gospođa mašući rukama. Dok su se policajci spremali da krenu prema njoj, gospođa se okrenula prema tramvajskoj stanici i, i dalje mašući rukama, počela vikati: “Mino, Mino, evo me ovdje. Hajde, pređi”, a onda se vratila i sjela u automobil da čeka svoju drugaricu Minu. Dok smo se mi još uvijek oporavljali od šoka, Mina je dijagonalno pretrčala cestu od semafora prema autobusnoj stanici i drugarice su nastavile put. Tada se i nama što čekamo upalilo zeleno.
Ne znam dokle će drugarice dogurati s takvom vožnjom, al znam da bi im na takvoj drskosti u saobraćaju pozavidio svaki nabildani, metro, šiša bar konzument, čiji se BMW pored gospođinog Clia čini kao trocikl. Helem, još koja godina i cesta je moja.
