U dubrovačkom srednjovjekovlju, gdje su zidovi visoki, a more plavo, živio je čovjek imenom Pero Obični. Pero je bio tako prosječan da bi ga drugi stanovnici grada jedva primjećivali.
Jednog dana, Pero Obični odlučio je da će postati neobičan. Kupio je šešir sa šarenilom i proglasio se “Gospodin Pero, Pustolov Neobičnog Svijeta”. No, njegove avanture nisu bile ništa posebno. Hodao bi po Stradunu i doživljavao bi raznovrsne doživljaje.
Gospodin Pero, Pustolov Neobičnog Svijeta iz srednjovjekovnog Dubrovnika, jednog je dana odlučio prošetati Stradunom noseći kovčeg na kojem je pisalo “Tajanstveni svijet ljudi bez sokova od naranče”. Ljudi su ga gledali s čuđenjem, ali nitko nije bio dovoljno hrabar pitati ga što to znači, osim jedne žene koja nije bila tu.
Ubrzo je Pero naišao na gomilu golubova. Golubovi su započeli ozbiljan razgovor s njim o političkoj situaciji u golubljoj zajednici. Pero je pokušao ponuditi rješenje, ali su ga golubovi prekinuli spontanim izvođenjem mjuzikla o miru među pticama.
Nastavljajući svoj put, Pero je ugledao viteza na konju koji je izvodio “viteški ples” s lutkom u obliku zmaja koji nema veze s drugim zmajevima iz Dubrovnika. Vitez je tvrdio da trenira za “Vitezovu Olimpijadu” u kategoriji najboljeg plesača s vlastitim zmajem. Pero se pridružio plesu, a zmajeva lutka je s oduševljenjem prihvatila izazov.
Dok je prolazio kroz trg, Pero je naišao na prodavača čarobnih artefakata koji su obećavali “probuđenje unutarnjeg viteškog duha”. Pero se zainteresirao i kupio “čarobni šljem” koji mu je dao supermoći – mogao je pretvoriti kamenčiće u krumpire.
Usput, Pero je susreo i skupinu vilenjaka koji su svirali srednjovjekovnu glazbu na kamenim sviralištima. Pridružio se njihovom veselom plesu, a vilenjaci su mu darovali čarobni prsten koji će mu, prema njihovim riječima, donijeti sreću u pronalaženju najboljih mjesta za jelo u Dubrovniku.
Pred sam kraj dana, došao je na mjesto gdje se prodaju razne stvari. Dok je Pero pokušavao prodati nevidljivi mač, naišao je na lokalnog trgovca šljuga koji je upitao, “Zašto prodaješ nevidljivi mač?”
Gospodin Pero odgovori s ozbiljnim izrazom lica, “Zato što je nevidljiv mač najmoćnije oružje koje se možeš zamisliti!”
Trgovac šljuga ga samo pogleda i nastavi dalje. Pero je postao poznat kao “Pero Neobični, Gospodar Nevidljivog Svijeta”, a ljudi su ga čudno gledali dok je paradirao Stradunom sa svojim nevidljivim mačem.
Uskoro, Pero Obični shvati da je čarolija Dubrovnika upravo u njegovoj jednostavnosti. Odbaci svoj šareni šešir i nevidljivi mač, vraćajući se svojoj prosječnosti.
Na kraju dana, Pero je sretan i ispunjen sjedio na Stradunu, promatrajući vesele prolaznike.
I tako je Pero Obični živio sretno do kraja svojih dana, hodajući Stradunom bez ikakvih avantura, ali s osmijehom na licu jer je shvatio da je biti običan u Dubrovniku zapravo bilo nešto posebno.
