U srcu elegantnog grada Beča, u središtu europske kulture i raskošne arhitekture, živio je jedan čovjek. Ovaj čovjek imao je toliko čudno ime koje se ne može niti napisati niti izgovoriti. To je bio razlog što ga drugi nisu mogli dozvati imenom, vlasti mu nisu mogle napisati kaznu, nisu ga mogli osloviti kako u usmenim tako ni u pismenim komunikacijama.
Iako nije bio poput ostalih Bečana, razlikovao se i od drugih ljudi. Ne zna se zašto, ali imao je veliku barijeru u komuniciranju s ljudima; umjesto uobičajenog razgovora, njegove riječi bile su alegorije tamarijskog jezika prilagođenog planet Zemlji.
No, njegova nesposobnost komuniciranja nije bila rezervirana samo za svakodnevne interakcije. Kada bi se našao na društvenim događanjima ili poslovnim sastancima, tražio je u sjećanjima asocijaciju kojom bi se izrazio, ne želeći biti nedorečen i neshvaćen. Ne znamo smisao izjave “Nikada nećete pogoditi što se dogodilo sljedeće”. Nekad bi rekao na sastanku: “Možda bih trebao biti nešto drugo. Možda bih trebao biti neko drugi.” Bio je veoma neuspješan uposlenik svome poslodavcu i ne zna se zašto ga nisu otpustili, ali se zna da je bio jeftina radna snaga, pa se možda isplatilo držati ga tu za svaki slučaj, iako je uvijek kasnio na posao.
On bi svako jutro izlazio iz svoje elegantne bečke zgrade i išao bi u svoj omiljeni kafić gdje je svakodnevno pio svoju jutarnju kavu. Govorio bi konobaru: “Život je poput kutije čokolade”, a konobar iz bečke kavane samo bi mu kimnuo glavom, naviknut na ovakve čudne narudžbe. Osim toga, konobar je znao da će moći višestruko naplatiti svoje konobarske usluge.
Tom su čovjeku probleme pričinjavale činjenice što je bio daltonist u plavom i zelenom spektru, a bio je i nepismen. To što je bio nepismen samo je sreća u nesreći, jer da je bio pismen shvatio bi da je i disleksičan, pa samo sretnim spletom okolnosti nije gubio vrijeme na opismenjavanje kad je bio dijete. Tako je konobaru uvijek davao novčanice od 20 Eura, a konobar bi mu vraćao kusur od 10 eura i govorio „u redu je“, a ovaj čovjek s neizgovorivim imenom nije znao da je prevaren. Mada, i da je znao, ne bi mario jer je njegov slogan bio “ne haj, i to će proći”. Srećom po konobara, ideje kao što su „karma“ i „sudbina koja uzvraća udarac“ u našem svijetu ne postoje, a bio je jako oprezan da drugi gosti ne vide njegovo varanje ovog daltonističkog disleksičara neizgovorivog imena, tako da je – nevezano za ovu priču – sve do mirovine dobro zarađivao peljušivši našeg junaka.
Srećom, naš je junak imao dobru plaću u odnosu na svoje potrošačke navike, iako je sam bio jeftina radna snaga svome poslodavcu, pa je unatoč nepotrebnom trošenju novca na jutarnje napitke imao dovoljno za ostale životne troškove.
Pošto nije mogao ništa čitati, kad bi mu dolazili računi e-poštom on bi samo otvarao inbox i brisao poruke jer su ga nervirale. Zbog nagomilanog duga, dobio je poziv sa suda. Poštar je donio pismo na adresu, i došao do njegovih vrata, jer iako na vratima nije pisalo nikakvo ime, pisao je broj stana. No, ni na adresi primatelja nije pisalo ime, samo adresa i broj stana. Kada je naš junak neizgovorljivog imena otvorio, poštar je zinuo izgovoriti „jeste li vi…“ i onda je stao, jer nije ništa pisalo. A ovaj naš junak, pošto je bio dobro nagluh… to sam zaboravio ranije spomenuti – ništa nije čuo, a nije znao čitati s usana, samo je poštaru zatvorio vrata. Ne zna se kako je uopšte čuo zvono pa došao otvoriti. Možda zato što poštar uvijek zvoni dvaput.
