Krenuli smo posjetiti park prirode Učka. Prethodno sam skinuo i mapu staze, vidio oznake, vidio dužinu staze, i skontali smo da možemo s djecom preći tih 5-6 kilometara kao od šale. Krenuli smo i prošli nekoliko markacija. Iako je bilo podne, imali smo dovoljno vode i kape na glavama, a većina staze je vodila putem kroz šumu, pa je bio hlad. U jednom dijelu smo izašli na proplanak, kratko išli po suncu, ali smo prošli pored dvije oznake pored staze, što nam je reklo da smo na pravom putu.
Imali smo i guranje kolica i nosanje Zlaje kao dodatni teret. Zlaja od 11 kila, a kolica od oko 15. Eh, kolikca, ali s malim točkovima za gradsku vožnju, nipošto za planinarske staze kuda mogu voziti džipovi ili oni odvratni kvadovi koji su se čuli u daljini. Možda su bili motori.
Uglavnom, prošli smo pored jedne oznake koja se zove “crveno stablo” naprijed se vidjela druga oznaka “mali vidikovac”. Na mapi je “mali vidikovac” je bio desno od staze, a staza je trebala skrenuti lijevo. Taj put koji je bio pred nama bio je normalan put, vidio se s desne strane toranj, koji je nesumnjivo bio mali vidikovac. Kako je mapa bila ilustracija a ne pravi prikaz staza, krenuli smo tim jedinim vidljivim putem prema narednoj oznaci, planirajući odmah tu skrenuti ulijevo, slijedeći mapu. Staza je zaista vodila ulijevo. Međutim, “veliki vidikovac”, koji je na ovom skrinšptu vidljiv kao gornji vidikovac, koji je također desno pored staze, nikako da dođe. Kameni zubi su također bili nevidljivi, a zagledao sam lijevo i desno. Ipak, više sam se uzdao ugledati taj veći vidikovac.
Ono na šta smo naišli bilo je lovište, i to u istarskoj županiji. Nije nam odmah zasmetalo što smo u Istri, a ni to što smo u lovištu, jer smo išli širokom stazom. Kako je staza vodila jasnim putem s onim usputnim oznakama na stablima, išli smo i dalje, ali još malo, naprijed. A onda u jednoj pauzi, taman kad sam odlučio krenuti naprijed kojih 200 metara sam, dok oni odmore, i potražiti taj “veliki vidikovac”, dovikne mi Zlatka da joj na mobitelu ima signala. Uzmem pogledati mapu, vidim da smo u Istri, duplo kilometara od onog koliko je staza u jednom kraku duga. Shvatimo da smo nekih 4 kilometra išli mimo ciljane staze.
Kad smo se vratili do “crvenog stabla”, tek tad smo vidjeli jednu malu jadnu oznaku, odnosno “putokaz”, oslikan kamen s natpisom i strelicom. Trebao bi čovjek biti baš odmoran i oprezan, i u tom momentu i mjestu, usred skrivenog raskrižja, ne gledati u stazu i put nego razgledati okolo pa tražiti oznake. Staza i put su bili široki i jasno su išli pravo, a putokaz skriven u mali grm, poprilično odmaknut od glavne staze ulijevo, i ako iz bilo kojeg razloga putnik – kao mi – ne pogleda u pravom momentu to “ulijevo”, sigurno će nastaviti ići onim velikim putom.
Uglavnom, nastavili smo nazad kuda smo i došli, uhvatili krpelja na Zlaji i bilo nam je super. Ali svakako preporučujem da se na onom mjestu napravi malo veća oznaka za skretanje.
Ne znam jesmo li baš bili previše umorni, što je vjerojatnije, ili je putokaz zaista bio skriven, sumnjam da smo jedini mi eto izgubljeni. Pišem i upravi parka, ipak neka poprave. Doći će opet netko s djecom pokušati šetati, a otići će u lovište. Još ako budu bez kolica za bebu i bez bebe, otići će i dalje nego što smo mi.
