Mrvica je naše kuče zlatnog retrivera, i ovih dana ima pet mjeseci. Još je svakog dana moram izvesti nekoliko puta da ide piškiti. Počnem ujutro u šest, pa onda oko sedam, pa oko deset, pa oko 13-14, pa oko 16, pa oko 19, pa oko 22 sata. Od toga ovo u sedam i naveče u 19 budu malo duže šetnje, za njenu dob, dvadesetak minuta intenzivnog hodanja, učimo se ići jedno s drugim, uz nogu, što bi se reklo.
A ovo naveče, to zna biti i pola sata prije ponoći, nakon posljednjeg izlaska prije spavanja u svojoj krletci, bude mi neobično, jer dan se uglavnom slegne, kakav takav, a slijeganje kakvo takvo. Ali u svojevrsnom miru i tišini vraćam se i zastanem pred ulaznim vratima u svoju zgradu, i pogledam ono mjesto na kojem je bila izvješena najposebnija osmrtnica. Gledam to mjesto i vidim osmrtnicu, na njoj neki tekst, moje ime u zagradi, moje prezime, i na njoj slika s posebnim osmijehom.
Taj osmijeh je drugačiji je zato što nije bio planiran, nego je pobjegao, iskrao se, kad je ostala slikati se sama s učiteljicom, na slikanju za koje se sama spremila, u odjeći koju je sama odabrala, sa frizurom koju je sama napravila, bez mame i bez mene.
Ta slika je nastala u školi, na njoj ona s učiteljicom, za školski album za početak četvrtog razreda. U albumu su tri slike. Na jednoj su svi đaci i učiteljica, na drugoj ona s tri drugarice, a na trećoj samo ona i učiteljica. Ona u svojoj omiljenoj odjeći i obući, a ta odjeća nije imala konkurenciju. Sama se obukla za taj dan, sama je sredila frizuru za taj dan.
Ja se samo sjećam da je se spremala i da je po hladnom vremenu obukla neke tanke helanke, jer je njih najviše voljela, i sjećam se kad sam ja to vidio, ne na vrijeme da joj predložim nešto toplije i neudobnije, stisnula je usne i pogledala me, a ja sam se odmah predomislio da je to problem, jer nisam želio da stisnutih usana i skupljenih očiju traži oprost što se nije obukla toplije.
Ja nisam ni znao da će tog dana imati slikanje. Zapravo, možda to i nije bio baš taj dan. Ali sigurno je bila baš ta odjeća. Baš ta na slici sa smrtovnice. Ta koju je nosila uvijek. Zimi bi samo dodala jaknu preko svega, a tene bi zamijenila čizmama. Te tene su na lođi, pored mene, vidim ih kroz vrata dok sjedim. A te zimske čizme su u ostavi, na polici kod Mrvicine hrane. Vidim ih kad idem donijeti hranu. A te čizme dugo nisam mogao iznijeti iz auta, ostavili smo ih da čekaju nju, da ih obuje kad izađe iz bolnice. Kasnije sam ih iznio. I stavio u ostavu, a nisam ih ostavio. Tu su.
A ono mjesto na ulaznim vratima u zgradu gdje je bila osmrtnica, i sad ima siluetu slike i teksta, moje ime u zagradi, eto da se po nekakvom običaju zna da joj se tata tako zove. I jedna slika, a na slici jedan poseban osmijeh.
Vikler