Nisam fan kupanja u moru. Uđem, zadržim se desetak minuta, od kojih je osam proces ulaska, i nazad na presvlačenje, pa onda u hlad. Nerijetko se dogodi da samo pokušam ući, skvasim se do koljena i shvatim da se ne isplati, pa se vratim vani, do nekih boljih dana, kada frustrirani “pravi” kupači izlaze iz vode konstatujući kako je voda pretopla i kako više liči na proizvod male nužde, nego na more.
Tada ja nastupam. Hrabro ulazim u vodu ne zastajući, sve do stomaka. Onda, uz puno manje prijetnji djeci da me ne prskaju, malo sačekam da se organizam navike, jer ipak ne treba toliko rizikovati, te se hrabro bacim na plivanje. Par metara u dubinu, pa nazad. Tako nekoliko puta, pa bježim vani, jer me vani čeka najveći razlog što ne ostajem dugo u vodi – beba. Moj mali bebač također nije fan vode, pa uglavnom vrijeme na plaži provodimo u hladovini. Kako to nije baš urnebesno zabavno, pronašla sam novi hobi – posmatranje roditelja s djecom. E, to je vrijedno svakog odlaska na plažu. Posmatranje tih jadnih iscrpljenih ljudi dok dolaze, ili bolje, kada se pakuju da idu s plaže, neprocjenjivo je. Ako želite vidjeti lice očaja, posmatrajte roditelje s dvoje male djece na plaži. Da, dvoje. Ako pažljivije posmatrate, vidjet ćete da su roditelji s dvoje djece najgori. Valjda oni s jednom djetetom imaju još snage, njih je dvoje pa se nekako i rasporede svi gedžeti potrebni mezimčetu. Oni s troje i više djece uglavnom imaju manje stvari. Iz iskustva znam zašto. Naime, kada krenete na plažu s više ručica nego što možete čvrsto čuvati, bitno vam je samo da ih žive dovedete na cilj. Pri tom dok spakujete da svi nešto pojedu, dovoljno vode, peškire, više nemate mjesta ni za šta drugo. Po pravilu, što više imate djece, manje stvari nosite. Vidjela sam par s četvero djece koji su došli samo s dekom i jednim ruksakom. Oni su bili moji heroji toga dana. Doduše, mama se nije uspjela ni skinuti u kupaći, nego je onako blijedo gledajući u valove provela tih nekoliko sati koliko smo dijelile plažu. Kad malo razmislim, nisam se ni ja bila skinula u kupaći, jer se bebač ukakio dok smo dolazili na plažu. Dok sam ga presvlačila, stariji su se skidali u kupaće, i dok sam se riješila pelene, već je oko mene bila kućna atmosfera, dakle razbacani šorcevi i majice na sve strane. Kada sam sve to složila, morala sam se posvetiti svom novom hobiju i nisam imala vremena da se skinem. Da se ne lažemo, nemam namjeru ni kupati se do sljedećeg toplotnog vala kada će more u sedam navečer imati temperaturu blago rashlađenog čaja.
No, vratimo se roditeljima s dvoje djece, tim pokretnim ostavama, dvjema nogama sa polunapuhanim krokodilima, pelikanima i poluzatvorenim šatorima umjesto trupa. Lica podbuhlog od sunca ili nedostataka kisika od puhanja raznih šlaufa, na kojem ne možete sa sigurnošću pročitati je li mu to najsretniji dan u životu ili se planira baciti pod prvi auto koji naiđe. Ostatak nerazmazane kreme na ramenima i rukama, ili možda samo galebov doprinos situaciji, govore da se nije ni smočio. Prizor tate koji nosi jedan ruksak sprijeda, a drugi na leđima, u ruci napola ispuhani šlauf i dušek, a u drugoj mokre peškire, a mama ide za djecom moleći ih da pojedu ostatak kriške, čisto je zadovoljstvo za oči bezobraznog posmatrača. Vidjela sam da se i Njemica s četvero djece potajno smijala dok je još uvijek u haljini sjedila na prostirci. Možda ne razumijemo jezik jedna druge, ali razumijemo da je onaj tata što sa dva ruksaka balansira na stepenicama jadniji od nas.
Gledajući sve to čovjek se mora zapitati – u koji vrag se pretvara nova generacija roditelja? Zašto od sebe pravimo budale koje nose svaku glupost koju bi djeca mogla poželjeti? Nije do djece. Djeca ne kupuju kantice, grabljice, lopatice, a u zadnje vrijeme i manje prikolice za pijesak. Djeca dođu na plažu i bacaju kamenčiće u vodu. Mi im kupujemo te gluposti. Mi smo im kupili i bodiće sa Marvelovim junacima, još dok bebači nisu znali dalje od flašice, mi im kupujemo i sve igračke s kojima bismo se mi igrali da smo na njihovom mjestu. Mi ispunjavamo svoje želje kroz djecu mučeći se i noseći sve te gluposti sa sobom. Barem dok ne dobijemo više djece, pa na silu odustanemo. Vrijeme je da popustimo, jer je to nepotrebno, jer smo smiješni, umorni i uglavnom ljuti. I što je najvažnije, jer to djeci ne treba.
