Ponekad mi se čini da je klima razlog sarajevske melanholičnosti. Ona nije mazila kotlinu, mada je unatoč njoj iz Sarajeva došlo lijepih stvari, a prije svega mislim na umjetnost koja je ljudima pomagala da postanu vedri. Već je april, a u Sarajevu još s neba zaostali tragovi snijega podsjećaju stanovnike da im nije vrijeme za hodanje, šetanje, a ni pokret. Pokreta u Sarajevu nema nikakvog odavno. Čak i onaj pokret protiv svake druge vlasti osim SDA dolazi iz Luksemburga, a pojačano snagama iz dijaspore, iz pravca udobnih i uređenih sekularnih država.
U Rijeci mi se čini da u centru grada ima više života i zabave, a svakako mogu reći da već ima više turista i to onih koji dolaze u grupama, s turističkim vodičima. Ruku na srce, nije da imaju toliko turistički zanimljivoga za obići, zamišljam grupe turista u Zenici koji zaobilaze i ignoriraju razrušene i dotrajale pogone željezare, u kojima možda nešto i radi. Ovo je samo poređenje, ne izjednačavanje, Rijeka je kud i kamo napredniji grad od, pa mislim većine gradova u BiH, u njoj lučka industrija ipak radi, nažalost ni blizu svog potencijala. Navodno se i to mijenja upravo ove godine. Putna infrastruktura se istinski razvija i modernizira, pa će kao posljedica neminovno biti vidljiv i napredak u obnovi luke, koja je također uskoro privatizirana. Ostaje vidjeti šta će biti. No, ove obećavajuće najave kod Riječana dočekane su pozitivno, ljudi izgleda da još nisu oguglali na prazna obećanja. Daleko od toga da obećanja ima mnogo i da se ispunjavaju, ali iz nekog razloga, nisu pomnožili s nulom sve to.
Je li do boljeg vremena?
Leave a Reply