Treće poglavlje: KAKO SE CANDIDE IZBAVIO OD BUGARA, I ŠTO SE DOGODILO S NJIM
Ništa nije bilo tako lijepo, tako sjajno, tako okretno i
tako dobro uređeno kao te dvije vojske. Trube, svirale,
oboe, bubnjevi, topovi, sve je to činilo takvu harmoniju
kakva se ni u paklu nikad nije čula. Najprije topovi srav-
niše sa zemljom oko šest tisuća ljudi, s jedne i druge
strane. Zatim puške zbrisaše s najboljeg od svih svjetova
otprilike devet do deset tisuća hulja koje su mu kužile
površinu. Bajonet bješe isto tako dovoljan razlog smrti
nekoliko tisuća ljudi. Sve je to moglo iznositi oko trideset
tisuća duša. Candide, koji je drhtao kao pravi filozof,
sakri se što je bolje umio za vrijeme ove viteške klaonice.
Napokon, dok su oba kralja, svaki u svom logoru, na-
ređivala da se pjeva Te Deum, on odluči otići i na dru-
gome mjestu razmišljati o uzrocima i posljedicama.
Prijeđe tako preko mnogih mrtvih i umirućih, i dospije
najprije u jedno obližnje selo. Ono je ležalo u pepelu. To
je bilo neko abarsko selo koje su Bugari spalili, prema
propisima javnoga prava. Na jednom su mjestu izrešeta-
ni starci gledali svoje zaklane žene kako umiru držeći
djecu na svojim raskrvavljenim dojkama, na drugom su
djevojke rasporena trbuha izdisale, pošto su zadovoljile
prirodne potrebe nekolicine junaka. Druge, poluizgor-
jele, proklinjale su glasno da ih netko dotuče. Pored
odsjećenih ruku i nogu po zemlji je bio razasut mozak.
Candide pobježe što je brže mogao u drugo selo;
ono je pripadalo Bugarima, i abarski junaci bjehu.
učinili s njim to isto. Neprestano gazeći preko udova
koji su se trzali u hropcu, ili kroz ruševine, Candide
dospije konačno izvan ratnog poprišta, noseći nešto
malo hrane u torbi i ne zaboravljajući nikako gđicu
Cumégonde. Nestade mu hrane kad se nađe u Holandiji,
ali, kako je slušao da su u toj zemlji svi bogati i da su
tamo ljudi kršćani, ni načas ne posumnja da će s njime
isto tako lijepo postupati kao i u zamku gospodina.
baruna prije nego je odande bio istjeran zbog lijepih
očiju gospođice Cunégonde.
On zamoli milostinju od nekoliko dostojanstvenih
ličnosti koje mu sve odgovoriše da će ga, ako produži
s tim zanatom, poslati u neki zatvor za preodgoj, da
nauči kako se valja ponašati.
Zatim se obrati jednom čovjeku koji je dotle govorio
sam, pun sat bez prestanka, o milosrđu, na nekom veli-
kom skupu. Odmjerivši ga oštro, taj ga govornik upita:
“Jeste li vi za pravednu stvar? Što je uzrok vašeg
dolaska ovamo?”
“Nema posljedica bez uzroka.“ odgovori smjerno
Candide, “sve je neizbježno vezano jedno s drugim i
najbolje udešeno. Moralo se desiti da me otjeraju od
gospođice Cunégonde, da dobijem batine, da moram
prositi komad kruha dok ga ne uzmognem sam zara-
đivati. Sve to nije moglo biti drukčije.”
“Prijatelju,” reče mu govorník, “vjerujete li vi da je
papa antikrist?”
“To nisam još nikad čuo, ali bio on to ili ne bio, ja
nemam kruha!”
“I ne zaslužuješ da ga jedeš!” viknu ovaj. “Dalje, hu-
ljo, dalje, bijedniče, i da mi nisi više prišao dok si živ!”
Govornikova žena promoli glavu kroz prozor, pa
ugledavši čovjeka koji još sumnja da je papa antikrist,
izruči mu na glavu punu… Blagi Bože, do kakvih
krajnosti može ići pobožna revnost kod žena!
Nekakav čovjek koji nije bio kršten, neka dobriči-
na anabaptist, po imenu Jacques’, vidje taj bezdušan i
sraman postupak prema jednom od svojih bližnjih,
biću s dvije noge, bez perja, a koji ima dušu. Povede
ga sa sobom kući, očisti ga, dade mu kruha i piva,
pokloni mu dvije forinte i naumi ga, štoviše, naučiti
da radi u njegovim tvornicama perzijskih tkanina koje
izrađuju u Holandiji. Candide umalo pade na koljena
pred njim i uzviknu:
“Istinu mi je rekao doktor Pangloss da je sve na
svijetu najbolje što može biti, jer je mene daleko više
potresla vaša beskrajna plemenitost nego okrutnost
onog gospodina u crnom ogrtaču i njegove gospođe
supruge.”
Sutradan, za vrijeme šetnje, srete on nekog nevolj-
nika sveg osutog gnojnim prištevima, ugasla pogleda,
nagrizena vrha nosa, iskrivljenih usta i pocrnjelih
zuba; govorio je promuklo, mučio ga je žestok kašalj i
ispljunuo bi po jedan zub svaki put kad bi zakašljao.
Voltaire: Candide
Leave a Reply