Kad sam je spustio u grob, spustio sam pola sebe, a ovo drugo pola ustalo je iz groba, i počelo se spremati za roditeljevanje drugoj dvojici. Dao sam joj tisuće zagrljaja, sa svakim sam otkinuo komad svoje pameti, i tako sad moja pamet je s njom, gdje god da je to, a ako je nigdje, onda nigdje.
Imam pola snage, ali shvaćam da sam imao kao roditelj mnogo više. Iako nemam trećinu djece, nepravedno nemam pola sebe. Primijetim, evo, da je glavni dio objašnjenja, a kad već pišem, dakle, kad sam još tu, glavni motiv ovoga opisa je da me nema pola. Imam ja još dvoje djece, i njima moram, naprosto moram i želim, biti cijel čovjek. Ali nisam. Je li njima, kao obitelji, dato u genetskom kodu, da to razumiju, i da se s time nose, to jest sa mnom ovakvim polovnim? S obzirom na to da ne znam, mogu se samo nadati da je tako. Nadati se da ista vrsta pameti koja meni i dalje održava pumpanje krvi u mozak i njima pumpa krv u mozak, na takav način da smo se svi prihvatili ovakvi kakvi smo. Tu ubrajam i nju i njezine nadolazeće rođendane. Takvi su.
Govorio sam joj “nema veze”. Ona je to prihvatala i znala. Oni, valjda, to znaju iskrenije. Smrt je nije prepadala, šalila se na njen račun. Mene je prepadala, a imao sam tada adrenalin, pa nisam ni znao da živim u strahu. Tek mi se naknadno osvijestilo koliko sam mantao i bio nesvjestan. A ona je bila svjesna. I tako je i govorila. Ja sam slab, i tad sam bio slab, moje glumljenje snage bilo je u potpunosti prožeto čistim nagonom da nešto izgovorim “nema veze” mi je bilo najbolje što sam mogao smisliti. “Život je jedna velika glupost.” Da, i to ne zato što neki od nas idu prerano, nego iz drugih razloga. Naprosto, život nas navodi na smrt. Biologija je neumoljivija od svemira. Možda, zapravo i nije, ali pošto smo mi biologija, meni jeste. Dobro, kao dio svemira, naravno, ali u njemu, biologija. Rekao bih, naravno i kemija.
Kao što se živac od zuba izvadi, tako se valjda može izvaditi i bilo koji drugi neuron. I onaj što pumpa krv.
Eto, tako je izgubiti dijete. A vidim da nisam ni izbliza napisao što sam htio napisati. Vrijeme je neumoljivo. Svaki korak ostaje u nepovratu i svaki događaj, radnja, stanje, sve ostavlja trajnu posljedicu. Nema testiranja ni probanja. Odnosno, ponekad ima. Mi smo imali jedno prolongiranje. Mogu reći da je to jako lijepo. A onda kad se ne prolongira, onda zaista bude loše. I nema niti može biti upozorenja. I da ima, ne bi koristilo. I kao što sam govorio njoj “nema veze, kad smo u ovom stanju, ništa nema veze”, tako govorim i sebi, “nema veze”. Jer i da ima veze, nema veze. Eto tako je izgubiti dijete. A vidim da nisam ni izbliza napisao što sam htio napisati.
Mogu makar reći zašto pišem, baš sada i baš ovo. Jer čujem da je još jedno dijete u teškom stanju. Jedna od onih češćih bolesti. Kod nas nije bila česta, nego baš rijetka bolest. Toliko, zapravo, rijetka, da svi doktori ovdje nisu imali nikad doticaja s time. Čak i u Zagrebu nisu znali ni mogli nešto više uraditi, novo srce nismo mogli dobiti, liječili smo ovo glavno. A čujem maloprije, jednom se dječaku vratio rak, i to opet vratio. Već se jednom vraćao. Pa bih rekao, ljudi, nema veze, u ovom stanju ništa nema veze. Grljenje, poljupci, san. Sokić. Sladoled i krafna. Eto tako nekako.
Dijete se, zapravo, ne može izgubiti. Samo, kad ode, onda odnese pola tebe. To sam se zapravo ja izgubio.