Nisma nikad bio tip od slavlja, pa ne znam kako se slavi. Nije mi nešto ni prilika davala povoda za slavljem, pa nisam imao kad ni probati. Tugovati znam, koristio sam mnoge prilike za tugovanje i tu sam dobar. Što se tiče slavlja, svoju verziju nemam, a ove druge ne razumijem. Vidim divljanje, nered i smetanje kad god se nešto slavi. Ne znam više ni zašto povezujem slavljenje sa srećom i lijepim događajem, ako je način da se slavljenje proslavi neuređenje i smetanje.
I divljanje? Zašto baš divljanje? Zašto se slavljenjem opravdava divljanje? Ne može li se slaviti kao i tugovati, svjesno? Očito ne može, ili je u pitanju tiha većina i divlja manjina. Mada, bogami, kad se nešto tako divljači u slavlju, izvještava se o masovnosti divljaka koji divljaju. Dakle, opijeni događajem ili alkoholom ljudi divljaju, ne rade ništa, prave nered.
Nije da se ja žalim, neka nereda, samo pitam bez očekivanog odgovora, zašto je slavljenje bezmozgno divljanje?
Tko se pravi blesav i imenima stvari daje iskrivljen afirmativan prizvuk opasnim i lošim aktivnostima?
Gužve, buka, galama i eksplozije u ponoć u naseljenim mjestima, bez imalo obzira na djecu, starce, bebe, bolesne i ožalošćene susjede može se nazvati samo divljaštvo. Imate livadu, pa tamo drečite. Ali ne, ovi imaju kafiće u stambenim zgradama i tu dreče, blokiraju glavnu prometnicu, povremeno i ispadnu iz auta.
Divljanje i bezobzirnost postoje, i to je nešto potrebno ljudima, ono što bi se reklo “mediji” to odobravaju i podržavaju, baš kao i obrazovne institucije. Sretno nam svima.