Ne žele živjeti u klasnoj državi

Kažu, ne žele živjeti u državi u kojoj postoje građani drugog reda, nego žele živjeti u demokratskom društvu. Bosna i Hercegovina to po mnogočemu nije, a način na koji ovi neželjači to žele promijeniti nije ispravan, ponajviše iz razloga što nije moguće tako.

Ubjedljiva manjina ljudi u BiH se identificira s državom prije nego s narodom, u kulturološkom smislu. Bošnjaka je 50%, Hrvata je 15%, srba je 30% i svih ostalih je 5%. To su sve manjine, kao što su stranci, doseljenici, a uz njih je i nekoliko deklariranih “Bosanaca i Hercegovaca”, koji nemaju narodno opredjeljenje, nego samo državno.

Većina tih Bosanaca i Hercegovaca dijeli političke ideje i viziju ustrojstva BiH-a s Bošnjacima, pa se s pravom prepoznaju dijelom dvolične politike Bošnjaka, koji – kao i ovi “probosanski” ostali (a “ostali” postoje u svakoj državi na svijetu) – prodaju priču o “građanskoj” BiH kao nečemu demokratičnome u čemu svi građani imaju jednako pravo biti kandidirani i birani na svim pozicijama u državi.

Ovdje postoji, po mom mišljenju, više razloga zašto to ne može biti tako, a najveći razlog je politička, kulturna i vjerska organiziranost najbrojnijeg naroda u državi, ali također i općenita politička angažiranost i ova druga dva od tri najbrojnija naroda. Uz angažiranost i organiziranost Bošnjaka kao takvih, dakle, kao društvene etničke grupe koja ima svoja bošnjačka kulturna i politička udruženja koja za svoju glavnu agendu imaju promociju bošnjaštva i sukladno tome islama, što, usljed okolnosti, najviše smislenosti i vrijednosti ima u isticanju razlika u odnosu na srpske i hrvatske vjeru i običaje, a koja se ponaša kao isticanje i promoviranje kulturnih odlika neke manjine, naravno da to izgleda kao nametanje i dominiranje.
Ne bi, s jedne strane gledano, to ni bio problem da je “većinski” narod apsolutno većinski, da je država takva, u kojoj i manjine reprezentiraju svoje kulturne osobenosti, a i ta apsolutna većina, ali je kod nas slučaj da su Hrvati i Srbi (za početak argumenta) brojčano puno više od manjine. Hrvati i Srbi su de jure politički ravnopravni narodi s najbrojnijim narodom, Bošnjacima.

Međutim, ta politička ravnopravnost mora se ogledati u zastupljenosti i svakako legitimnom predstavljanju. Zamjena teza po kojoj bošnjački nacionalisti i pridruženi “građani” optužuje Hrvate i njihove političare kako “broje krvna zrnca” (a, kao, Bošnjaci i građani su protiv brojanja krvnih zrnaca), kada je u pitanju izbro za članove u domovima naroda i predsjedništvu, pa kao predstavnici nisu dovoljno Hrvati, odgovor je jasan (a često ga da i Dragan Čović, predsjednik Hrvatskog sabora, udruženja hrvatskih političkih stranaka) – nije problem predstavlja li Hrvate Hrvat ovakav ili onakav, nego tko ga je izabrao kao predstavnika Hrvata. Dodatan je problem što često ti koji zauzimaju mjesta hrvatskih članova na pozicijama jasno kažu: “ja predstavljam sve” – a po kojoj osnovi to rade, boktepito.