Prije je bilo ono, “mislim, dakle, postojim”, sad je “ako si na googlu, postojiš”. Što se ne može zaguglati, bolje da ga i nema, jer i kad prolaze pored tebe, ne mogu te vidjeti očiju usmjerenih k mobitelu.
Mjesta za popiti kavu se više ne obilaze, nego se gledaju preporuke na internetu, ako nisi najavio na twitteru i Facebooku neki događaj, bog zna hoće li se netko pojaviti. Ako nema na internetu ucrtana staza kroz šumu kuda želiš šetati, zarasla je vjerojatno.
Mi smo, ja i moja obitelj, one godine kad je buknula korona kriza, krenuli u šumu na Igman. Prije smo išli na izletišta u gužvu po planini, a onda smo zbog korone skontali, hajmo skrenuti malo kroz šumu, na jednom mjestu gdje je bila vidljiva staza kroz prolaz u šipražju. Bilo je rano proljeće, naišli smo na snijeg u jednom dijelu kasnije. Prošli smo tom stazom i primijetili planinarske oznake. Naredne dvije godine tuda nikad nismo sreli nikoga, ali smo mi sami dodatno utabali tu stazu s dvoje, tada ih je bilo samo dvoje, djece. Bili su mali pa smo mogli preći svega pet-šest kilometara, kasnije i do deset ili 12. Uživali smo u tim samoćama. Kasnije smo krenuli istraživati i neke druge staze “obilježene” internetom, ali po njima ima ljudi.
Iskreno da vam kažem, uživao sam više šetati po tim zaraslim stazama koje smo otkrili sasvim slučajno, nego onima koje smo otkrili na internetu. I ne čudi da je tako.
Svijet interneta prozvodi nove ljude koji mogu priuštiti VR šljemove i ne maknuti iz kuće.
U jednom društvu roditelja od prijatelja i školskih kolega moga sina, vidio sam kako se djeca igraju s tehnologijom virtualne stvarnosti. Pokazivali su mi na mobitelu dijete koje ima šljem VR na glavi i pleše.
Čuo sam i argument kako se i današnja djeca igraju i društvena su, ali s drugom virtualnom djecom. Naprimjer, to dijete sa svojim šljemom na glavi se druži s djecom širom svijeta. I to je lijepo, kao u filmu Razbijač (S.S., W.S. i S.B.), pa kad likovi S.S. i S.B. vode ljubav s tehnologijom, međusobno. Ili kao u onom Holodecku u StarTreku kad posada provodi slobodno vrijeme u projiciranoj stvarnosti sa svim nadraženim čulima.
Možda je to i bolje, samo što ja nisam probao?
To i nije dio ove digitalne priče o postojanju i prepoznavanju, nego je bit virtualnosti što se i informacije šire brže i agresivnije, i nadasve direktnije. Poplava izvora informacija i izbora načina dobijanja vijesti, gdje se za medijski prostor bore velike korporacije, ali i hrpa malih blogova i influenserskih profila na društvenim mrežama. Možda je utjecaj mreže CNN ili BBC veći ljudima koji ponekad odu provjeriti impressum medija, ali većina pojedinaca nije takva. Kod nas je bilo koji medij vjerodostojan i tretiran je kao medij
Leave a Reply