Zamišljam svijet u narednih nekoliko godina, recimo na sedmi oktobar dvije hiljade dvadeset sedme. Okupljanje u Tel Avivu povodom sjećanja, iz ove perspektive u najboljem slučaju, na devet hiljada i četiristo izgubljenih života.
Govornici se smjenjuju za govornicom, šalju poruke mira, puštaju se bijeli golubovi. Postigao se mir, Netanyahu i njegova vlada broje već neku godinu u zatvoru, Hamasa nema. Zid je postao mjesto za umjetničke instalacije koje pozivaju na mir u svijetu.
Za govornicu donose ostarjelog Bidena. Priča o slobodi, o vrijednostima, o vjeri u ljudski rod. Za govornicom ga mijenjaju predstavnici EU-a i pričaju o jedinstvu i boljoj budućnosti. Suživotu! Za njima dolaze arapski kraljevi i pričaju koliko su donirali za oporavak. Svi su složni: žrtve nam moraju služiti kao opomena! Da se nikad nikome ne ponovi ovakvo zlo!
Možete li zamisliti jedan ovakav licemjerni skup za nekoliko godina? Ja ne. Možda su ovakvi skupovi imali smisla prije, kada su neke zemlje patile u mraku, daleko od očiju ostatka svijeta, pa su se mogli prodavati licemjerni razlozi za ubijanje nevinih ljudi i onda, nakon nekoliko godina, praviti se glup i šokirati se brojem žrtava. Ali sada milioni ljudi širom svijeta uživo gledaju katastrofu, viču da prestane, ali niko ih ne sluša.
Ko će se uopšte od sramote pojaviti za govornicom na obilježavanju Holokausta? Srebrenice? O čemu će pričati? Koje poruke slati? Kome?
