Ako mislite da vam je život loš, obratite se Centru za socijalni rad, oni će vam ga učiniti gorim. To bi otprilike bila skraćena verzija nevjerovatne priče udomiteljke Elme Žužić iz Sarajeva o borbi sa administracijom i odlukama Centra za socijalni rad Sarajevo. Naime kod ove udomiteljke proteklu je godinu dana udomljena beba koja je oduzeta biološkoj porodici nakon što je utvrđeno da je njen četverogodišnji brat žrtva seksualnog zlostavljanja od strane oca. Prema riječima udomiteljke, beba je stigla u udomiteljsku porodicu u veoma zapuštenom stanju. Udomiteljka i njen muž preuzeli su brigu o bebi, poklonivši joj sve ono što roditelji trebaju pružiti bebama. Zlostavljani dječak smješten je u Dječiji dom Bjelave, uz utvrđene ozbiljne psihičke posljedice. Majka djece, koja nije prijavila zlostavljanje, proglašena je psihički nepodobnom za odgoj djece.
Prema svim zakonskim i ljudskim postulatima, nastavak ove priče bi trebao slijediti da je zlostavljani dječak zbrinut i da mu je pružena adekvatna psihološka podrška uz pomoć koje će prevazići svoje traume, gdje će mu se naći usvojitelji koji će ga strpljenjem i ljubavlju izgraditi u zdravu ličnost. Majka je također zbrinuta i data joj je adekvatna psihološka zaštita. Otac djece, dakle pedofil, služi dugogodišnju zatvorsku kaznu, a udomitelji su već u finalnoj fazi papirologije kojom će postati zakonski usvojitelji bebe kojoj su bili roditelji prethodnu godinu dana.
Da, to bi bio normalan nastavak priče da živimo normalnoj zemlji. Međutim, u ovom bermudskom trouglu od Une do Drine, od Save do mora, nastavak priče je ovaj: Udomitelji su bez ikakve prethodne najave dobili poziv da spakuju djevojčicu i vrate je majci. Objašnjenje Centra za socijalni rad u Sarajevu je da je slučaj zatvoren, da nemaju adekvatno osoblje u Domu za nezbrinutu djecu Bjelave da se pobrinu za dječaka koji kao posljedicu dugoročnog zlostavljanja ima jake agresivne ispade, te da je stručni tim zaključio da je najbolje vratiti ga majci kako bi testirali njenu novu mogućnost da se posveti djeci. Dakle, u Domu nemaju dovoljno stručnu osobu, ali do juče nepodobna majka, koja nije prijavila seksualno zlostavljanje djeteta, dovoljno je stručna da odgaja dječaka. Tu je naravno i djevojčica koja je u međuvremenu navikla na nove roditelje, a koja će se sada vratiti da testira roditeljske sposobnosti biološke majke koju praktično i ne poznaje. Hajde, barem je otac – pedofil u zatvoru, reći ćete. Ne. Otac je na slobodi i nema nikakvu zabranu prilaska djeci. Tako je, četverogodišnji dječak se nakon godine dana ničega u Dječijem domu Bjelave vraća na početak.
Sve ovo se događa u Sarajevu. U Centru za socijalni rad Sarajevo. Pod okriljem istog Kantonalnog centra za socijalni rad koji je nedavno oduzeo bebu majci po zahtjevu oca zlostavljača, a beba nekoliko dana poslije umrla u Dječijem domu Bjelave. Jesmo li zaboravili ovu priču? Jesmo li zaboravili Smaju Ćesira i njegovo dugogodišnje zlostavljanje koje je završilo ubistvom? Je li se mogao spriječiti taj slučaj? Mogu li se sada spriječiti propusti koji postaju ustaljena praksa Centara za socijalni rad, a sve da se ladice što prije očiste od predmeta?
Naravno da se mogu spriječiti, ali ne dok je Centar za socijalni rad skup uhljupa s članskom karticom stranke vječno na vlasti koji su svoje članstvo mijenjali za posao bilo gdje. A to gdje, osim ako nema mjesta “kod glumca”, Centar je za socijalni rad. Idealno mjesto gdje će izbaciti sve frustracija koje im se nakupe ulizivanjem stranačkim bogovima. Sirotinja koja im dolazi ionako je već dovoljno napaćena životom da nema snage da se brani, niti žali. Tu se naš zadnji šljam sa stranačkom iskaznicom može igrati boga, dijeliti mrvice kao iz svog džepa i iživljavati se na sirotinji. Isti taj šljam sutra će na izborima glasati za postojeći sistem, jer mu takav odgovara i jer nikada ne bi bio tu da je ovo normalna država. Tog šljama je sve više, i zapamtite, mi ga plaćamo.
