Polako se odmotava klupko decembra, a ja pakujem kofere da zakoračim u četrdesete. Četrdesete! Zvuči strašno, i ozbiljno. Zvuči kao da bih trebala ponijeti puno više nego što sam spremila u tridesetim. Moj kofer za tridesete bio je lagan, početnički. Sada ih imam nekoliko i ne znam jesu li oni teži ili moja ramena slabija.
Sjećam se kada sam prije deset godina spremala kofer za tridesete. Šest mjeseci mlađi muž me je zafrkavao kako ulazim u četvrtu deceniju života, a on je u kasnim dvadesetim. Šta sve ne mogu jezičke zavrzlame. Jezičke zavrzlame postanu jasnije u tridesetim, a mogu mislit kako se tek stvari iskristališu u četrdesetim.
No, bez mnogo očekivanja spremam samo ono što je neophodno, vječno zahvalna tridesetim što su mi dozvolile da ponesem darove koje su mi dale. Prije svega, za dva najveća poklona. Treći, a hronološki prvi, je poklon od sada već davno prohujalih dvadesetih. Na trenutak se činilo da su tridesete shvatile koliko su bile darežljive prema meni i kako nisam zaslužila tolike poklone, pa su htjele da jedan ostane s njima. Srećom, na vrijeme sam ih uspjela ubijediti da ja nisam toliko jaka da bih znala zakoračiti u četrdesete, ni u novi dan, niti ispratiti lišće, niti dočekati pahulje bez moja tri poklona. Poznajem neke koji jesu. Te ljude ću vječno smatrati nadljudima, mnogo vrijednijim od mene. Pregovarale smo tako neko vrijeme, tridesete i ja. Na kraju tridesete su popustile, dale su mi moje poklone, uz uslov da pamtim kako godine mogu biti surove, ali i milostive. Ponijet ću to saznanje u četrdesete i nikada ga neću pustiti.
Bez mogućnosti prigovora, tridesete su ostavile sa sobom dio mene za koji sam mislila da će biti sa mnom barem još u četrdesetim. Ljudski oblik mog kompasa za pravdu ostat će u tridesetim. Sve se odigralo u nekoliko sati i nisam uspjela moliti ih dovoljno da ga povedem sa sobom. Na moje negodovanje tridesete su odgovorile da je on već u meni i da ga više ne nosim u koferu nego samo u srcu. Tada sam shvatila da je to zapravo oduvijek tako, on nikada i nije bio teret na mojim ramenima.
Za četrdesete ću ponijeti i jedan veliki kofer lekcija koje sam skupila u tridesetim, onaj najveći i najteži. Lekcije kako ništa nije onako kako se čini, kako tvoja muka nikada nikome nije najveća, a uglavnom ni bitna, i da sve to ne znači da oko tebe žive zli ljudi, nego samo ljudi. Većina ovih lekcija će ostati uredno upakovana u koferima, sortirana po brojevima i obilježena stikerima, a ja ću i u četrdesetim svaki put ostati šokirana što nisam naučila barem one bitnije lekcije.
To me dovodi do sljedeće najbitnije stvari koju ću ponijeti, ružičastih naočala. Kažu da ih se nikada ne treba ispuštati i da dobro dođu u godinama kada se i jezičke zavrzlame i istine i laži potpuno iskristališu. Praktičan modni detalj kojim mnogo lakše variš stvari. Još jedan poklon, kojeg sam našla u najvećem snijegu mojih dvadesetih, i ja često nabacimo te naočale i svijet se čini lijep, pravedan, logičan. Onda nam ih neko otrgne, a mi ostanemo goli s golom istinom. Opeknemo se, zatim uspravimo, nabacimo polomljene naočale i škiljeći kroz ostatke stakla čekamo nove zrake sunca. Jer godine ne čekaju.
