Vidim ponekad objave kojima se kazuje da je Libija za Gaddafija bila bolja. Prvo valjda reći da je bila bolja od ovog današnjeg rasula. Ratom razrušena zemlja je bolja od zemlje u miru. Ali je bila jako jako loša za život prosječnog Libijca u odnosu na život prosječnog Talijana. Često vidimo nedorečene obajve kako je obrazovanje bilo besplatno, struja besplatna i kako su svi imali prosječnu platu, pa nam to znači da je sve bilo super.
To je polovična istina, i nije to jedini problem. Zar je nama vrhunac nečega što je eto besplatno školstvo za djecu i što je jeftina struja? Zar je Libijcima to vrhunac života? Uz onu našu “dobro je, samo nek ne puca” i “bolje je bilo dok nije pucalo”. Skala kvalitete života nama ima samo dva polja: “jebiga, puca” i “dobro je, ne puca”.
Moj poznanik, koji je običan i prosječan Libijac, bio je jedan od onih koji su prosvjedovali protiv Gaddafija. Zamišljao je je bolju šansu u životu bez Gaddafija. Naravno, ratno razaranje i podjela države na ove proislamske Bengazlije i ove nekakve polukomunističke Tripoldžije nije doprinijelo nikakvom napretku.
Prvo što je Gaddafi uradio protiv ljudi koji su došli prosvjedovati, kopirao je od Francuza. Zapravo ne, izvinite, Gaddafi je na prosvjed reagirao kao Austrijanci… ne, nego kao Švicarci.
Ok, nije ništa od toga nego je otvorio vatru na ljude i pobio ih oko 500. A zašto su prosvjedovali? Davao im besplatno školstvo, besplatnu medicinsku skrb. To što nije bilo doktora koji znaju oprati ruke osim ako su studirali u besplatnoj Jugoslaviji, i što nije bilo prosvjetnih radnika koji bi se pobrinuli za svoju djecu, to je… ne znam. Dokazano je da je libijsko besplatno školstvo doprinijelo razvoju nauke i tehnologije. Zapravo ne, to su Nijemci, Japanci, Amerikanci i ovi drugi što također imaju besplatno školstvo.
Uglavnom, volio bih ako mogu raskrinkati neke poluistine i staviti ih u kontekst, prepričavam priču nekoliko običnih Libijaca.
Prvo, kao i u svakoj državi, postoje ljudi kojima je sustav majka, a ne maćeha. Tako je bilo i u Jugoslaviji, a tako je i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini poslije Jugoslavije. Neki su se obogatili, a nekima je bilo bolje u Jugoslaviji. Uvijek će biti različitih mišljenja i stavova, pa tako i za Libiju i Gaddafija. To što je Gaddafi plaćao milijarde za komfor svojih sinova, ne znači da nije obezbijedio i komfor za Libijce.
Gradio je ceste i školovao je žensku djecu. Da, mnogo je poznatih naučnica, književnica, arhitektica iz Libije. Libija je imala lošu infrastrukturu za Libijce. Gaddafi je uložio milijarde u neke gradove, ušminkao je ceste, svoje rodno selo pretvorio je u moderan grad. Kome? Nikome.
Cestogradnja je bila zapravo samo šminka, odnosno samo asfalt koji bi bio poplavljen nakon malo jače kiše. Cijela Libija je jedan veliki podvožnjak u Buća Potoku.
Besplatno zdravstvo je bilo tako “dobro” da su mnogi Libijci u nedostatku doktora koji su dolazili raditi u Jugoslaviju, morali ići liječiti se u inostranstvu. Besplatno školovanje je bilo takvo da su mnogi Libijci dolazili studirati u Jugoslaviju. Ovo za liječenje je bio problem zbog velikog ega velikog vođe koji nije mogao podnijeti da se u njegovoj zemlji ne može liječiti, bio je protiv odlaska ljudi na liječenje u inozemstvo. Naprosto nije prihvatao da se ne možeš u Libiji liječiti, i to je to.
Priče o tome kako je nezaposlenima davao prosječnu platu uglavnom ne otkriva činjenicu da bogzna koji procent mladih ljudi nije ni imao posao. A i da je imao, prosječna plata je oko 200-300 dolara za učitelja. Prosječan Libijac bio je jako siromašan, a zbog lošeg raspolaganja državnom imovinom, nije bilo mogućnosti zaposlenja. Kako kaže moj poznanik, Gaddafi je više love podijelio bjelosvjetskim teroristima nego svome narodu. Dovodio bi u svojoj djeci vile svjetske zvijezde da zabavljaju, trošio je milione na raskoš širom Europe, a prosječan Libijac – ako bi i radio – bio je siromašan.
Besplatno obrazovanje, koje je besplatno i u Hrvatskoj i BiH i u mnogim državama svijeta, bilo je jako loše. Dakle, libijsko obrazovanje nije bilo posebno kao besplatno, nego kao loše. Toliko loše da su Libijci imali manjak sposobnih radnika. Zato i jesu angažirali Jugoslovenske inženjere za obične poslove. Sjećamo se svi s ovih prostora da su naši ljudi išli raditi u Libiju i Njemačku. U Libiju malo školovaniji, u Njemačku malo manje školovaniji. Vidimo šta se izgradilo u Njemačkoj, pa to možemo porediti s Libijom. Njemačkoj je trebala vrijedna radna snaga, Libiji su trebali sposobni ljudi.
Otežavajuća okolnost za Libijce bilo je ludilo i ego Gaddafija. Nije mogao podnijeti da postoje prosjaci, ali su ljudi bili primorani prositi. Nije mogao podnijeti da ljudi moraju raditi privatno i prodavati stvari, a morali su.
Gaddafi je libijsku armiju pretvorio u osobnu tjelohraniteljsku gardu za sebe i svoje razmažene sinove.
Usput, struja nije bila besplatna, bila je relativno jeftina, 20-30 dolara. Što je oko 40-50 maraka, kao i kod nas – onih para. Nafta je, kao i u Americi, bila jeftina. U Libiji je recimo pola dolara, u Americi je oko 80 centi po litru. Nije Libija jedina s jeftinim gorivom, naravno, i druge zemlje koji su veliki proizvođači nafte imaju jeftino gorivo. To nije zasluga Gaddafija.
Kaže mi poznanik, da im je voda bila besplatna.
Priče da je davao pare za brakove, pa da, davao je jadne poklone. Ne mislim da bi mnogi Libijci pristali na brak radi nekog poklona i života u siromaštvu. OK, nisu umirali od gladi, valjda danas nakon žestokog rata umiru, pa je to veliki plus za diktatora.
Koji je poznati Libijac iskoristio tu besplatnost svega? Nijedan. Koji sportaš, koji doktor, naučnik, inženjer, učitelj, bilo što? Ne postoji. Jedina poznata osoba je Gaddafi i njegovi razmaženi sinovi.
Libijske ulice znale su biti “ukrašene” obješenim oponentima.
Kad je u Libijskoj bolnici 400 djece zaraženo HIV-om zbog manjka higijenskih uvjeta, a možda i velike nesposobnosti i neznanja medicinskih radnika. Koristili su jednokratnu opremu višestruko.
Libija je otela i optužila nekoliko Bugara i Palestinaca koji su radili u bolnici, kao i njihovih supružnika.
Inicijalno ih je optužila za krijumčarenje novca, a kasnije je i Gaddafijev sin potvrdio da su optužnice bile lažne, te da su od stranih radnika mučenjem iznudili priznanje.
https://www.nejm.org/doi/full/10.1056/NEJMp068241
Ne znam zašto imamo potrebu dijeliti neprovjerene informacije po internetu, posebno ističući kako je bilo bolje prije rata nego u ratu i nakon rata. Naravno je da svima bolje u miru, i ovdje nije riječ je li Gaddafi bio bolji od rata, nego je li bio dobar ili loš ili zao. Bio je zao i jako loš.
Svjedočenja stranih radnika su uglavnom lišena opisa lokalnog stanovništva, jer nisu ni komunicirali s njima.
Evo priče od kolege s BBC-ja koji je opisao postratno stanje u Gaddafijevom rodnom, u koji je ubrizgano milijarde dolara, samo zato što mu je to rodno mjesto, a u centru je živio u velikoj vili, dok su ljudi ginuli i ratovali. Imao je stotine osobnih tjelohranitelja od koji je većina poginula braneći njega, dok je on vozio sobni bicikl.
gradu:https://www.bbc.com/news/world-africa-15454033
