Sinoć sam gledala dokumentarac o logorašima iz stare IV. osnovne škole u Mostaru. Film o logorašima, k’o film o logorašima, svaki isti. Da ispod svjedoka ne piše ime o kome se radi, čovjek bi komotno mogao pomisliti da se radi o nekome sa suprotne strane. Standardni scenarij: hapšenje, prijevoz do lokalne ustanove i višemjesečno mučenje od strane lokalnih mangupa željnih krvi i iživljavanja.
Čitala sam nekad slična svjedočenja iz Keraterma, Manjače, Heliodroma. Neke ljude i poznajem. To more PTSP-ovaca proizvedenih u zapušenim prostorijama škola, proizvodnih pogona, zgrada sudova i ostalih objekata koje u miru znače mnogo, a u ratu potpuno gube svoj smisao i namjenu, te postaju upravo ono što je rat: zlo.
Moja djeca rastu, pa sin u posljednjih nekoliko godina, otkako je aktualna priča o ratu u Ukrajini, potom jedno vrijeme kratka – a na sreću lažna – uzbuna za naše podneblje, a sada i Gaza, često pita šta je rat i kako uopšte počne. Kažem mu da će rat najlakše razumjeti ako zamisli da nekoliko školskih kabadahija koji maltretiraju ostalu djecu u školi i ne poštuju nastavnike dobiju moć da mogu bez sankcija raditi šta kome žele. To bi ukratko bio rat iz moje perspektive; apsolutna dominacija ludila nad normalnim i srozavanje ljudskog dostojanstva mučenih, a i onih koji ih muče. Mučenih na primarni, životinjski instinkt za preživljavanjem, a onih koji ih muče na još niži nivo.
Takvih je poslije rata u BiH ogroman broj. Svi oni zajedno sada tvore našu BiH. Strašno je i pomisliti, zar ne? Tu su oko nas ljudi koji su noću odlazili u mračne zapušene prostorije, pune iscrpljenih, gladnih ljudi, nasumično birali žrtve, odvodili ih i mučili. Zar vas ne uhvati jeza kada pomislite da zaista postoje baš ti ljudi među nama? Stare među nama, njihova djeca rastu među našom djecom. Možda sada nemaju koga mučiti vani, pa onaj ispodprimarni instinkt iskaljuju na svojoj supruzi i djeci? Odgajaju buduće generacije ljudi istraumatiziranih porodičnim nasiljem? Zar ih se ne želite riješiti iz svoga naselja, iz svoga grada? Zar ih ne želite liječiti, možda poslati na sud? Koliko god da je teško priznati, ti ljudi su najveći teret upravo narodu iz kojeg potječu.
Imam jednu zamjerku sinoćnjem dokumentarcu, a to je da nije rađen sa svim logorašima zajedno. Znam da logoraši sa svih strana već odavno surađuju i svoje traume koriste na najhumaniji način, promovišući pomirenje i poučavajući o zlu rata. Sinoć mi je na momente izgledalo da su u onom dokumentarcu priče nevinih ljudi jeftino iskorištene u političke svrhe. Žao mi je što se u filmu, makar za usporedbu, nije spomenuo Heliodrom ili bilo koji drugi, i stradanja u tim logorima. Također, veliku zamjerku imam, a nije ni fer prema logorašima sa snimka da ih prati naracija u kojoj je pušten glas supruge ratnog komandanta Armije BiH Arifa Pašalića kako poziva da se ne puca, a pri tome se ispušta spomenuti da je i ona u to vrijeme bila u logoru, samo s druge strane. Takve stvari nisu fer prema ljudima koji su sjeli pred kameru i pod svjetlima reflektora ponovo proživjeli svoje traume. Nije fer iz razloga što ih tako neće čuti oni koji ih zaista trebaju čuti, oni drugi, u čijoj ulici, komšiluku, gradu žive njihovi mučitelji. Jer, nije suština svjedočanstava pričati ljudima koji to znaju, nego onima koji ne znaju, osvijestiti njih. Nije poenta izazvati emociju kod ljudi prikazujući im samo muke svog naroda. Poenta je izazvati empatiju za patnju onih drugih, također ljudi. Sve drugo je prazno nabildavanje nacionalnog ponosa, uglavnom u političke svrhe.
No, kako već rekoh, logoraška priča ko i svaka logoraška priča. Valja samo dok skuplja političke poene. Kada se ugase reflektori, logoraši se mogu ponovo vratiti svojim PTSP-ovima, do slijedećih izbora, godišnjica, ili za šta se već potreba ukaže.
