Prije nekoliko dana imala sam priliku gledati film koji govori o svijetu u bliskoj budućnosti u kojem je kao posljedica uništavanja planete došlo do velike nestašice hrane. Danak plaćaju stanovnici planete, što gladovanjem, što svim ostalim restrikcijama koje im nameću vlade svake države pojedinačno. Naime, u filmu, svjetske sile pristupaju rješavanju problema tako što zatvaraju zemlje, te im nalažu da svaka zemlja za sebe, na svoj način, smanji broj stanovnika, dakle da reducira broj gladnih usta. Tako će neke zemlje taj problem “riješiti” preko noći, a one malo demokratičnije , čitaj “licemjernije”, koristit će “med i mlijeko” PR kako bi privukli građane u rješenje, a onda će dati privatnim firmama da urade prljavi posao realizacije tog plana.
Film prikazuje licemjerje demokratije i kapitalizma, kvaziuređenosti i poštovanja ljudskih prava samo za određene. Kako bi Orwel rekao, svi smo jednaki, samo su neki malo jednakiji.
Na prvu bi se dalo pomisliti da je film je kreiran kao upozorenje za ignorisanje klimatskih promjena i zagađenja koji uništavaju našu planetu, jer indirektno dovodi u vezu ljude koji su se vodili populističkim politikama, te na vlast birali one koji su otvoreno negirali klimatske promjene te isključivali se iz organizacija za zaštitu okoliša. U predizbornoj kampanji za američkog predsjednika to je očito i ove godine ekipa s natpisom MAGA na kapama, na čelu sa Donaldom Trumpam. Međutim, nekoliko dana kasnije jedna me je scena iz pravog života podsjetila da je vrijeme o kojem se priča u filmu za neke zemlje već odavno sadašnjost. Naime, scena koja me neodoljivo podsjetila na licemjerje koje se prikazuje u ovom filmu je intervju s trenutnim predsjednikom SAD-a, ostarjelim bijelcem koji liže sladoled i smiješka se dok odgovara na pitanja o smrti desetina hiljada djece u Palestini. Joe Biden, koji pokušava ostati pribran, ne zbog teme, nego zbog optužbi da ulazi u predizbornu kampanju za drugi mandat sa ozbiljnim problemima s pamćenjem, smješka se i pravi pauze dok pokušava spriječiti da mu kapljice otopljenog sladoleda padnu na uštirkano odijelo. Pokušavajući glumiti opuštenost i kreirati opuštenu atmosferu, odgovara o planovima za potencijalni prekid vatre, kao da govori o planovima za roštiljanje za vikend. U isto vrijeme druga scena: stampedo gladnih ljudi juri prema nekoliko paketa koji su iz aviona bačeni na teritoriju Gaze, dok po njima pucaju izraelske obrambene snage. Djeca su izgladnjela, žene rađaju u nemogućim uslovima, ubijaju ih svakodnevno i nemilosrdno.
Biden je pripadnik stare škole, nagledao se svega i zna kako stvari idu. Njegova hladnokrvnost prema ubijanju i izgladnjivanju ljudi u Gazi nije novostečena sposobnost. On je isto ovo znao kada se događalo u Siriji, Iraku, Ukrajini, BiH, Jemenu, a evo sada zna i za ista događanja u Gazi. Njegov raskorak s vremenom, a on ga je mnogo proveo na našoj planeti, te nemogućnost poimanja da istinu koju on zna, sada znaju svi, jer se neumoljivo širi društvenim mrežama, ne znači da je postao hladnokrvniji, samo sada i mi znamo. Sada znamo kako se rješavaju stvari s vrha, koliko su ubijanja civila zapravo nebitna tema i kako ustvari izgleda kada se ovisi o pomoći jakih sila, takozvanih svjetskih dobrotvora koji čekaju nekoliko slobodnih sati u svom gustom rasporedu između degustacije sladoleda i testiranja pamćenja da razmotre pitanje privremenog prekida vatre i ulaska konvoja hrane gladnoj djeci. Kako rekoh, distopijsko vrijeme iz filma već je odavno tu, pratimo ga uživo i čekamo svoj red.
