Sloboda govora je zafrkana stvar i nije za svakoga. Pogotovo u BiH, u svakom od njena tri ćoška. U jednom je potpuno ušutkana, zajedno s bilo kakvom konkurencijom, bilo političkom ili medijskom. To bi bio onaj domoljubni dio HB, pardon, BiH.
U drugom dijelu BiH, onom junačkom, rodoljubnom, sloboda govora se koprca i već odavno je na izdahu, kao i bilo koja nada za popravkom stvari.
U trećem dijelu, onom koji ima veliku krizu identiteta misleći da je glavni, velik i važan, a pri tom i demokratski, ta, dakle, sloboda govora najlicemjernije je cenzurisana.
Znam, rekao bi čovjek da iz mene govori zakleti kritičar svega bošnjačkog, ali vidite, taj neko ne bi bio u pravu. Jer ja ne živim u bošnjačkom dijelu BiH, nego u multietničkom. Zar ne? U Sarajevu su svi jednako zastupljeni, jednaki, i mi smo glavni grad države koja je od Une do Drine, od Save do mora. Mi smo administrativni centar jedinstvene, multietničke, vijekovima postojane BiH i očekujemo da nas se tako doživljava. Da smo bošnjačka sredina, ne bismo imali kralja Tvrtka ispred predsjedništva, ne bismo imali advent, ne bismo sami izglasali hrvatskog člana predsjedništva, ne bismo imali spomen ploču ubijenim Srbima od strane neznanih junaka, pardon zločinaca, a kao jedan od većih dokaza multietničnosti nudimo i po nekoliko đaka koje možete vidjeti u hodnicima škola dok čekaju kvazi predmet za vrijeme kada ostala djeca idu na islamsku vjeronauku. Dalje, dokaz naše multietničnosti je i proslava praznika, pa tako slavimo katoličku Novu godinu, poznatiju kao Kalendar. Ako mi ne vjerujete provjerite u školskom kalendaru KS. Dakle, mi smo sredina na koju se trebaju ugledati svi koji žele postići pravi smisao multietničnosti.
Ukoliko se kojim slučajem ne slažete s navedenim, možete lijepo otići odavde, odakle ste i došli. Kažete nemate gdje otići jer ste rođeni u BiH i doživljavate je svojom domovinom? Pa teško nam je u to povjerovati. Vidite, ne možete se zvati drugačijim imenom i doći u naše multietničko Sarajevo i tvrditi da nešto nije u redu. I to ne samo da nije u redu, nego tvrditi da nismo multietnička sredina. To je zaista veoma drsko od nekoga ko nosi drugačije ime. Da se razumijemo, nije uvijek do imena, sjetite se, imamo mi i Željka, ali Željko shvata i živi našu multietničnost. Možda bi bolje bilo reći da živi od nje, ali što bi Amerikanci rekli potejto – potato.
Kako rekoh, ovaj dio BiH ima veliku krizu identiteta. Metamorfoza iz žrtve u mrzitelja svega što nije isto kao mi ili barem ne njeguje našu iluziju da smo moralna vertikala, u završnoj je fazi. Već odavno niko ne vjeruje u lažnu multietničnost koju pokušavamo prodati, a mi proglašavamo neprijateljem sve koji dovode to u pitanje, bez obzira koliko smo se do juče zaklinjali u njih.
Želim vjerovati da nismo propustili sve vozove po ovom pitanju i da ima nade da prihvatimo da je ovo što zovemo multietničnost samo iluzija, odnosno podvala za mase željne normalnog života, onog kao nekad. Lažu nam da smo u multietničkoj sredini. Pogledajte oko sebe. Druge teme su nam mnogo preče od kvazi tema kvazi političara željnih glasova. Željko Komšić nije predstavnik ničega, a pogotovo ne multietničnosti u BiH. Željko Komšić je u pauzi predsjednikovanja imao poziciju u Parlamentu BiH. Znate li koliko je podnio inicijativa u tom periodu kako bi pomogao multietničkoj, ili bilo kakvoj, BiH? Niti jednu. Nije postavio niti jedno pitanje. Željko, Benjamina i ostali sarajevski uhljebi nas ubijeđuju da branimo fantomsku multietničnost od ljudi koji se zovu drugačije, a imaju petlju reći kako nas se godinama laže. Vrijeme je da im prestanemo vjerovati. Jer, ne možete biti multienični, a da kritičare vlasti želite tjerati tamo „odakle su došli“ jer nisu odgovarajućeg imena, ne možete huškati masu na njih i prijetiti im na bilo kakvoj, a pogotovo ne na nacionalnoj osnovi. To nije multietničnost, nego jedna uska i sve mračnija sredina u kojoj mjesta imaju samo podobni, sredina u kojoj prijetnje više nisu sporadični slučajevi gdje anonimusi iza tastature prijete. Sada obrazovanim, mladim, pametnim ljudima, koje naše Sarajevo, multietničko ili ne, treba više nego bilo kojeg od gore navedenih uhljupa, prijete izglasani predstavnici vlasti iz blaže desne opcije u ovom ćosku BiH. Oni koje smo izglasali da nas izvuku iz krize, a oni se po dobrom starom receptu udarnički i multietično, a opet merhametli i u duhu tradicije, vraćaju odbrani multientničnosti.
To isto bi uradili i u druga dva ćoška BiH, kažete? Ali ni jedan od ta dva dijela ne pokušava biti, niti jeste multietničan. Ali mi jesmo, zar ne?
