Emela Mujanović je pripadnica Oružanih snaga BiH, odnosno bit će još nekoliko dana jer je presudom suda prisljena da bira između marame i posla. Slučaj Emele Muhanović, jedine djevojke s hidžabom u OS BiH, već neko vrijeme provlači se u medijima, uglavnom kada se dogodi neka nova presuda, a onda se sve ušuti i djevojka se sama nastavi boriti za svoja prava. S obzirom da se radi o tipičnom primjeru kršenja ljudskih prava jedne žene, koja se pri tom ne krije -pa nemamo izgovor da ne znamo- nego se bori sama protiv svih za svoju poziciju, jako je tužno što joj u pomoć, barem javno, nije priteklo niti jedno feminističko udruženje u BiH. Čini se da se feministička udruženja kod nas vole oglašavati kad se već nešto dogodi, kad porodično nasilje završi kasapljenjem članova porodice i slično, ali kada su u prilici svojim djelovanjem dati konkretnu pomoć, nekako ih nema. Barem ih ja ne vidim, a voljela bih da griješim.
S druge strane, zakleti borci za vjerske slobode, ne samo slobode, nego sve više i obaveze, koji na toj retorici grade predizborne kampanje, te još više razdrmavaju trusno bosansko tlo upravo koristeći pokrivene žene u uniformama kao propagandni materijal povodom obilježavanja državnih praznika, također ne reaguju.
S treće strane, a u Bosni ih ima toliko da nam se svima zamanta, Emelina izjava nakon što je izvjesno da će ovim kršenjem osnovnih ljudskih prava ostati bez posla, objašnjenje je zašto je naša država zavijena u ovakav jad. Naime, Emela je poručila Bošnjacima: “Može povorka, a ne može hidžab.”
I to je to. Sve što smo ikada htjeli znati o našem propadanju, stalo je u ovu rečenicu. Naša borba je samo naša, a kada je dobijemo, ili ako nam se pruži prilika i usput, potrudit ćemo se da ih drugi nemaju. Upravo tu leži odgovor zašto Emela nema pravo na slobodu vjere, zašto neki Alen nema pravo da vjenča svog momka, zašto neka Selma kojoj muž prijeti da će pobiti nju i djecu nema kome prijaviti jer još ništa nije učinio, zašto neki Marko koji godinama uplaćuje zdravstveno osiguranje mora skupljati novac za liječenje djeteta, zašto se moramo pretvoriti u krijumčare lijekova kako bismo nabavili potreban lijek, zašto su nam nastavnici u školama postali predmet prepucavanja sindikata, politike, nekulturne djece i ambicioznih roditelja. I sve ovo je samo nivo ispod u odnosu na naš već tradicionalni razdor po nacionalnoj osnovi gdje nema veze kako je nama, samo nek se oni pate.
Sanjam dan kad će Titovom krenuti povorka šarena od marama i duginih boja, transparenata protiv porodičnog nasilja i femicida. Povorka za zadravstveni sistem u kojem će ljudi imati lijekove, a ne kao na lutriji čekati kome će se odobriti. Povorka za školstvo gdje će se đacima pružiti nešto više od skraćivanja časova u svakoj mogućoj prilici, a nastavnicima vratiti zasluženo poštovanje. Sanjam dan kad će povorka stati ispred institucija i neće se razići dok se stanovnicima velikih sivih zgrada institiucija ne zamanta od silnog šarenila i napokon sjednu nešto uraditi za sve nas.
Leave a Reply