Knjižare

Prije nekoliko dana na biciklu sam prevalila dobrih pet kilometara do knjižare koja ima roman “Vlak u snijegu”. Inače volim duge vožnje biciklom, ali ideja da u mlađem dijelu Sarajeva, Općini Novi Grad koja ima preko 100.000 stanovnika, ne postoji više od tri pristojno opremljene knjižare, poprilično me porazila, i bezvoljno sam krenula u tu kupovinu. Pokušala sam zaguglati ima li negdje knjižara u Novom Gradu u kojoj bi se mogla kupiti knjiga za lektiru, ali nisam je uspjela naći. Na kratko mi je nadu dala reklama za online knjižaru u blizini, pa sam im poslala poruku na koju mi do danas niko nije odgovorio. 

Tako sam se opet okrenula sigurnom izboru i odvezla se u Općinu Centar, do Bajbuka. Usput sam razgledala lokacije gdje bih voljela vidjeti neku veliku knjižaru. U mašti sam zanemarila što se jedna podružnica knjižare Svjetlost nedavno zatvorila na Otoci, iako je poslovala u neposrednoj blizini škole. Druga knjižara, u tržnom centru Merkur, promijenila je svoju namjenu u neku drugu djelatnost, i tako je cijelo naselje praktično ostalo bez knjižare. Barem koliko je guglu poznato. Doduše, niti jedna od ove dvije knjižare nisu prodavale knjige koje djeci trebaju za lektiru, nego kancelarjski matarijal, tako da potencijalni kupci knjiga i nisu mnogo izgubili. 

Vozeći se zamišljala sam kako bi bilo lijepo imati jednu veliku knjižaru u jednom od velikih sjajnih poslovnih prostora neke od novih zgrada na Otoci. U ovom naselju je toliko novih stanovnika i rastuži me ideja da ovdje nema potrebe za knjižarom. Da se ne lažemo, da se potražnja nazire i iz daljine, neki od lokalnih biznismena bi pokušao upustiti se u taj posao. Međutim, između šiša barova, kladionica, buregdžinica i piljara, nikome nije sinula pogrešna ideja da bi takav biznis mogao biti profitabilan.

Dalje, Vilsonovo šetalište. Najljepše šetalište u Sarajevu. Dok sam se vozila biciklističkom stazom, zamišljala sam da se tamo negdje između novoizgrađene turske ambasade, banaka i kafića u staklu, ušuška i jedna velika knjižara. Zamišljala sam tamo književne večeri, zimske, uz čaj i toplu čokoladu, ili uz pivu, ljutu, i uz teške teme. Ili ljetne poetske večeri, vani. Zamišljala sam knjižara-kvizove u jesen, kada studneti ponovo navale u grad i ukrase ga živošću i zafrkancijom. Ili proljetni izbor najljepših novonastalih priča na koje nas je inspirisala zimska melankolija. Zamišljala sam da dovedem djecu na sedmicu drame u knjižaru na Vilsonovom, ili recitatorske vikende u proljeće…

Dok mi se mašta o Vilsonovom tek zaholcavala, već sam bila kod Skenderije. Sjetila sam se početnih godina organizovanja Sarajevskog sajma knjige. Vladao je toliki entuzijam, a Skenderija je bila krcata. Je li se taj entuzijazam smanjio zbog niže kupovne moći ili iz nekog drugog razloga, ne znam. Sigurno nije pomogao potpuno jednak i dosadan kocept iz godine u godinu.

Kod BBI-ja sjetila sam se jedne od mojih velikih maštarija od ranije, da se prostor u Titovoj, nedaleko od Vječne vatre preorjentiše u jednu veliku knjižaru i da upotpuni preko puta usamljenu knjižaru Svjetlost. Taj prostor godinama su krasili razni modni brendovi, u skladu sa našim standardom. Sada je to prostor za prodaju outlet odjeće jednog od najpopularnijih BiH trgovačkog lanca odjećom, Azel France. Ne znam je li taj prostor u vlasništvu grada, ili je privatni posjed, ali ne mogu se, evo već godinama, oteti dojmu da bi to bio idealan prostor za ustupiti ga BiH izdavačima. Na primjer da taj prostor unajmi Ministarstvo kulture i ustupi izdavačima da jedan duži period izlažu svoje knjige, što je mnogo efikasnije od povremenih donacija. Ubijeđena sam da bi to mnogo više doprinijelo BiH izdavaštvu, književnosti, pa i jeziku za koji se tako strastveno borimo kada ga neko spomene u negativnom kontekstu i ne priznaje ga.

Na kraju sam roman “Vlak u snijegu”, koji sam tražila radi školske inicijative za obnovu školske biblioteke, pronašla u Buybooku. Tamo sam se još malo odmorila duhovno i fizički razgledajući ostatak ponude, počastila se romanom naše književnice Đurđice Čilić, i na biciklu, ispod mora zastava Evropske Unije koje su taj dan krasile Titovu ulicu, krenula kući.