Jedino jadnije od pokliča “Ko ne skače mrzi Bosnu” je izjava da je “ovaj naš napaćeni narod trebao ovu pobjedu”.

Naš napaćeni narod za sreću ne treba Musu, Nurkića i Atića da ubacuju koševe, Džeku da zabija golove, niti Lanu da obara plivačke rekorde. Naš napaćeni narod treba se osloboditi od onoga od čega je napaćen, što mentalno, što fizički, ali nikako to da shvati.  Našem napaćenom narodu neće nekim čudom biti uplaćeno penziono i zdravstveno ako Roberson opali bananu Dončiću. Nas nekako uvijek više naljuti bezvezni komentar protivničkog igrača nego saznanje da je komentar tačan, šta više, da je stanje puno gore. Tada se dignemo braniti dostojanstvo proklinjući, spominjući familiju “neprijateljima Bosne”. U potpunom smo jadu u svakom smislu, ali nije to ništa što par skokova onih koji vole Bosnu neće riješiti.

Naši sportski rivali ne smiju pokazati rivalitet prema nama jer time vrijeđaju naš napaćeni narod, vrijeđaju spomen na to šta smo mi prošli, spomen na rat, na Srebrenicu. Vjerojatno će se neko naći i pitati Dončića priznaje li genocid u Srebrenici, je li se poklonio žrtvama, je li obišao tunel spasa, ili neku drugu boljku zbog koje treba u odnosu s nama hodati po jajima kako nas se ne bi uvrijedilo. Naši sportski rivali nas ne smiju ni žaliti što uglavnom na sportskim terenima redamo neuspjehe,  jer tada vrijeđaju “Naš inat bosanski” – treću floskulu za pražnjenje želuca u suprotnom pravcu.

“Naš inat bosanski” je tek fenomen. Šta se mi tačno inatimo? Kome? Inat je, prema definiciji, “osjećaj kada osoba postupa protivno nečijoj volji ili mišljenju. Inat motivira na ona ponašanja koja će osporiti negativna mišljenja koja o osobi ima netko drugi i kojima želi očuvati integritet svojeg Ja”.  Dakle, protiv koga je usmjeren “Inat bosanski”? Niti nas ko gleda, niti očekuje nešto od nas. U većini slučajeva nemamo novaca niti da se pojavimo na prvenstvu, a kamoli da nešto tamo ostvarimo. Je li u inat tome pobjeđujemo? U tom slučaju možemo navijati za, recimo, pojavljivanje odbojkaške reprezentacije na kvalifikacijama u Njemačkoj. Možeš mislit’ koja je pobjeda preći dvije hiljade kilometara a da nisi imao za karte, a kad dođeš, dijeliš mali krevet sa kolegom i onda ujutro poderanih tena i krivih leđa dođeš igrati kvalifikacije. To je vjerovatno bio san svih naših sportaša još od kada su trenirali po razvaljenim dvoranama, stadionima s lokvama, i lokvama od bazena. To je taj ultimativni survajver za koji su se pripremali. Jer kada proradi inat bosanski, uprkos svim preprekama mi se pojavimo na kvalifikacijama. 

Dalje od kvalifikacija naši sportisti mogu samo čudom jer su pripreme proveli čekajući posljednji trenutak prije prvenstva da im se neko smiluje i uplati im put i smještaj. To nije sport, to je samo nastavak jada u kojem se godinama gušimo. Čudesne pobjede samo dokazuju koliko smo jadni jer ih ne znamo ni slaviti bez da grčevito tražimo je l’ ko šta negativno izjavio, pa da pobjedu slavimo u inat mrziteljima. Naše slavlje je, dalje, toliko preuveličano da gubi sportski smisao. Doček sportista nakon osvojene medalje više podsjeća na youtube video slavlja sunetluka malog Jusufa (zaguglejte) nego na proslavu sportske pobjede. I sve to uz pjesmu da nas je život razočarao.

Naši sportisti trebaju od nas da navijamo za bolje uslove treniranja, da navijamo da se novi talenti mogu pronaći i ostvariti u BiH. Da roditelji ne moraju dizati kredit da bi im dijete moglo trenirati i otići na neko prvenstvo. Da svaka škola ima nekoliko varijanti ponuđenih sportova i da svako dijete obavezno mora nešto trenirati, besplatno, u okviru školskih aktivnosti. Da nam ne propadaju talenti jer im roditelji ne mogu uplatiti školu sporta. Da sport ne postane privilegija djece iole imućnijih roditelja. Takvo bi navijanje imalo smisla. Ako tako nećemo navijati, onda možemo skakati k…., mislim Bosni, jer ko ne skače mrzi Bosnu.

Screen shot

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Related News