Tibrajevo ispod Trebevića

Odmah poslije rata

Nekad odmah poslije rata išao sam u Sarajevo u školu. Dolazio iz Mostara nedjeljom, školovao se 5 ili 10 dana, išao vikendom u Mostar i tako nekoliko godina. Još nisu ni prve fasade bile obnovljene od požara i drugih posljedica rata, trotoari su tek trebali biti obnovljeni, nismo tada još znali da ćemo čekati godinama. Blizu iza nas su bila neka vremena koja su bila relativno OK, iz same 1990. godine, bio je tada prije svega mir, bio je nekakav sport, nekakva Jugoplastika, nekakva mlada nogometna reprezentacija, mladi Prosinečki, mladi Petrović, Divac, Kukoč, Rađa, bili su realnost, stvarnost, trenutačnost i sadašnjost, iako su zgrade bile popaljene i porušene. Bio je to neki, “počnimo ponovno” moment i vrijeme odmah poslije rata. Pamtili smo mir kao da je bio jučer. Za razliku od toga mira, danas pamtimo rat kao da je bio jučer.

Prije tržnih centara

Još nisu bili početi raditi tržni centri, koji su postali općeniti centri, postojale su pijace, robne kuće su bile porušene, pa eto kao i nisu postojale, šetalo se i sretalo s drugima po pijaci i oko pijace, ulicom, napolju, saobraćaj (iz ove perspektive mogu reći “srećom”) nije bio gust, zgušnjavao se, tek će u budućnosti postati vijest vrijedna komentara “100.000 auta registriranih u Sarajevu”. Godina za godinom, malo i onaj 11.9.2001., malo skretanje svjetskog fokusa s nas na njih, uglavnom malo po malo, Europa postade klizav sapun u ruci, vrapca smo udavili, golub ostade na grani.

Pokušaj prosvjedovanja prije fejsbuka

U nekoliko navrata narod se pokušao okupiti oko nekih pokretača nečega što je običan svijet iz kafane vidio kao spontane skupove, i nebitno jesu li bili spontani ili plaćeni, narod iz kafane je to tako vidio, tako se držalo. Čak se i na izbore išlo u određenoj mjeri s nekim planom, a ono pitanje “šta očekujete od izbora” bilo je poprilično ozbiljno, a ne uvretira za one sprdnje na youtubeovima i drugim internetima.

Vidjelo se odmah da je patriotizam bio paravan, ne znam jebiga koliko je to ljudi vidjelo i u samom ratu, koliko su ljudi imali priliku toga vidjeti u ratu, znam one koji jesu, pa su postali ili ljuti ili su se učlanili u stranke. Mnogima je taj paravan i danas na očima, a možda bi se moglo reći da je nekima zamijenio oko, i sada strši iz njihovih očnih duplji.

Ništa se ne mijenja godinama

Moglo bi se spomenuti svašta i dobro i loše, ali preskočimo 20 godina poraća. Danas, evo već 10 godina kako Sarajevom umjesto izgradnje ičega osim stambenih desetospratnica s dvoetažnim poslovnim prostorima u prizemlju i troetažnim garažama u podzemlju, vlada izgradnja stambenih desetospratnica s dvoetažnim poslovnim prostorima i ovim garažama. U blizuni moje desetospratnice s dvoetažnim poslovnim prostorom na nultom spratu, nalazi se jedna desetospratnica koja je najavljena kao “privatna bolnica”. Možda i bude, evo još ne mogu reći da neće biti privatna bolnica. Nadam se da ona neće postati stambena zgrada s poslovnim prostorom, a da je u tom prostoru privatna bolnica.

Pogrešan pravac, jednosmjerna slijepa ulica, a nema parkinga

Iz nekog smo razloga odlučili reći OK getoiziranju novogradnje, umjesto, evo majku, mu ne znam, ne želim biti negativan, neke druge, negetoističke gradnje, u kojoj se zgrade ne naslanjaju jedna na drugu i tako dalje i tako dalje, a gdje ima nekakvog parkinga – makar i za platiti.

Inače, taj parking za platiti ili ne – nema ga oko ovih nekih novih zgrada. Naprave se te podzemne garaže, i tu se parkiraju stanari zgrade. Ako bi gosti došli, nemaju najčešće gdje ni platiti parking, ni u blizini ni u daljini. Pomislio bi čovjek da je to zbog plana vlasti da posredovanjem građevinara onemoguće gradnju parkinga, te tako primoraju putovanje javnim prijevozom. Evo neka bude tako.

Davno je završena priča o zgradi u izgradnji koja je tada potencijalnim kupcima u prodaji nudila stanove u zgradi od 7 spratova. Pa kada su kupci dogodine došli vidjeti radove, vidjeli su trinaest spratova. Novine su pisale kako će investitor na ime “štete” i nepoštivanja dozvole napraviti školu naselju koje je zasjenio svojim zgradama. Škole naravno nema, šta je deset godina. Pisale su novine kako taj građevinar duguje državi od poreza. Nije jedini. Pisale su novine i još štošta, narod je nastavio kupovati stanove jer šta će drugo, s obzirom na stanje. Taj građevinar ima nekoliko kćerki-firmi, valjda ne može dobiti poslove na ime svoje glavne firme. Pa kako se odluči napraviti zgradu, a tako otvori firmu pa se zgrada neometano može baviti marketingom i prodajom.

Deset godina je prošlo od svačega, dvadeset je prošlo od još više stvari, čak i trideset godina je prošlo od mnogih događaja. Sarajevo će biti, sve drugo će proći. Al meščini prolazi i Sarajevo, samo vrijeme u njemu stoji.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Related News