Meni je najdraži grad na svijetu Zagreb. Iako sam se rodio u Mostaru, a djeca nam se rodila u Sarajevu, iako nam je dom Rijeka, koja ima najljepšu plažu na svijetu u Kostreni, ipak Zagreb.
Živio sam u Zagrebu kratko ako brojimo ovim solarnim kalendarom koji koriste ljudi na trećem kamenu od Sunca. Ali sam zapravo u Zagrebu proveo cijeli život, i to dvostruki, pa i višestruki. Nekoliko cijelih života. Proživjeo sam tamo jedno umiranje, potom ponovno rađanje, dubok san i buđenje, oživljenje i življenje, odrastanje, prohodavanje i progovaranje, spavanja i rana buđenja puna ushićenja, i jedno najljepše uspavljivanje u životu svih života. Samo jedno, koje je nemoguće ponoviti. Doživjeli smo to u Zagrebu. Živio sam višestruko, pa sam u Zagrebu doživio još jedne prve korake, još jedne prve riječi, još jedna prva druženja. Odrastanje uz intenzivnu radost svakog daha. Tamo i tada (a to je postalo vječno i uvijek) svaki je korak vrijedio više, i svaki je dah vrijedio više, i svaki je dan trajao duže, a svako je buđenje bilo značajnije.
Sjećanje kako u autu putujem iz Novog Zagreba ka Kišpatićevoj ulici obaspe me najljepšim osjećajem koji ja mogu zamisliti. Polazio sam popodne s Ahmijem iz Sigeta, prvo smo išli u Sloboštinu po Zlaju u vrtić, a onda bismo krenuli ulicom Republike Njemačke do Dubrovačke avenije, pa na Sarajevsku, potom smo Savu prelazili preko Mosta mladosti, i nastavili bismo avenijom Marina Držića. Na križanju s Vukovarskom na semaforu, tog su ljeta, tog mog života, često stajali ulični zabavljači koji su izvodili trikove s loptama i suncobranima, kišobranima i monociklima. Rado sam im nagrađivao trud. Nekad smo dalje išli pravo, pa pored kolodvora, i kad ga prođemo, to je bio znak da smo prešli pola puta i da se približavamo. A nekad smo išli desno Vukovarskom, i u Heinzelovoj smo svraćali po McNuggetse. A onda vožnja Zvonimirovom do Svetica, pa na Maksimir. Kad dođem do semafora, s lijeve strane mi se ukaže plavetnilo Dinamovog stadiona, to je značilo blizinu, pa bi se moje oči smočile, a moje bi srce poskočilo od sreće. Bukovačka cesta bi mi proletjela za tren kišnog oka, i obrisanih očiju sam već pozdravljao portire na Rebru, svoje odveć poznanike. Moje dizanje obrva značilo je „ja ću do dječje kardiologije“, a oni bi dizali rampu i mahanjem glavom bi mi otpozdravljali.
Najdraža zagrebačka crkva mi je ona svete Barbare. Nisam nikada ušao u nju, ali ona je bila u meni. Kad bih izašao iz rashlađenog auta, naglo bi me pokrio vreo srpanjski zagrebački popodnevni zrak, a njena je sjena bila prvo rashlađenje. Prolasci pored nje moji su najsretniji koraci.
Na ulazu, kod portirnice KBC-a Zagreb, u čekaonici su bila dva caffe automata. Oni su proizvodili najljepši espreso na svijetu. Tu bih ja ubacio kovanice sa svježe otisnutim likom Nikole Tesle, mapom Hrvatske ili kune na grani, i uzeo bih jedan espreso i jedan macchiato, sačekao bih da dođe moja Zlatka, i onda bismo se kratko družili, pa bi onda ona išla tramvajem kući sa Zlajom i Ahmijem. Kuća je bila Siget. A ja sam išao stubištem Dunji na četvrti kat. Ona bi me čekala ponosna što stoji i što je sama i velika, što ima prijatelje i što je svi vole. I bila je radosna što mene sve to usreći. Samo je ona bila toliko sretna samo je ona bila toliko zadovoljna kad vidi usrećeno lice. Meni je bilo drago što je vidim bilo kakvu, i bivao sam dodano sretan da pokažem njoj svoju sreću.
Nekad sam dolazio i sam, kad je bilo prevruće za Zlaju i Ahmija u tramvaju. Tad bi Zlatka došla kući, a velika Dunja bi čekala sama. Ja bih opet prilazio Kišpatićevoj i bivao sretan. Svratio bih po pudinge, sladolede, kifle, časopise ili barbike, a iz čekaonice bih umjesto macchiata uzimao toplu čokoladu i nosio je Dunji. To je bila najljepša topla čokolada ikad. Dolazila bi noć nakon vječnog razigranog dana u vječnom životu, pa bismo se spremali za spavanje. Ono jedno najbolje uspavljivanje bilo je nemoguće ponoviti, tada ne bi bilo najbolje. Bilo bi samo jedno od nekih. Onako, najbolje je ostalo najbolje, a ova druga uspavljivanja su bila uvijek dobar podsjetnik na ono najbolje. Najviše smisla u mom životu bilo je baš tada, prije nego sam morao ići nazad kući u Siget. Dunja bi ostajala sama, a ja bih izlazio po sto puta i vraćao se po zagrljaje i poljupce. Odjednom bih se samo osvijestio kako silazim niz stube i idem ka parkingu zagrebačkog KBC-a na Rebru. A sad nikako da se osvijestim. U glavi mi je samo najdraži grad Zagreb, najdraža vožnja najdražim ulicama. Sve te ulice značile su da idem Dunji. Najdraža mi je i Petrova ulica, gdje smo kasnije odsjedali kad smo dolazili na preglede i kontrole. Park koji ima najbolje komarce i najljepši miris ikad, Maksimir, pa Kvatrić s pekarnicama koje imaju posebna peciva koja se zovu „međimurka“. Grada Mainza i prilaz Gjure Deželića, gdje smo živjeli. Siget i Park mladenaca, i ulica Karela Zahradnika, gdje je Zlaja imao prve prijatelje, gdje se igrao i gdje je naučio pričati kao Zagrepčanin.
Možda će se nekad cijela Zemlja zatresti i promijeniti izgled svog kopna, možda će izokrenuti reljef naopako, i ako će, nema veze. Ništa mi neće značiti. Ako budem živio vječno, ako preživim smak svijeta, ako budem ovdje i nakon što crne rupe pojedu vrijeme i prostor, znat ću da u ovom svemiru u jednom vječnom trenutku i sada postoji jedan Zagreb, a u njemu jedna Kišpatićeva ulica, gdje ima jedna bolnica, a u njoj jedna Vanja, i znat ću da postoji jedna maca Micka, i jedan pas Mrvica, i jedna velika soba u kojoj mi je rekla odgovor na dva pitanja moja najdraža osoba, moja posebna i vječna, da me voli, i puno. U tom Zagrebu je moja curica, velika i odrasla, koja zna da je ovaj život jedna velika glupost, i koja zna da svi moraju umrijeti. I koja zna zapravo da sve to nema veze i da ništa od toga nema veze. I koja zna da odgovor na ono važno pitanje nije život ili smrt. Odgovor na dva pitanja su zapravo dvije riječi, koja sam prvi put dobio na Rebru, u Kišpatićevoj, u Zagrebu, „da“ i „puno“.