Zaključci su raznovrsni, ispravni i neispravni, ili je nebitno jesu li ispravni, različiti su. Ali zaključci su posljedica razmišljanja. A ovaj svijet ne voli razmišljanje, ne voli zaključke. Voli unaprijed određene stvari. Voli bogomdanost. Bogomdanost je najbolja jer odagnava odgovornost i trud. Omogućuje prihvatanje događaja, stvari i pojava kako se dogode iz pasivne perspektive, a zapravo ih neka strana mora napraviti. Najsretniji smo kad je to strana aktivnih bogova, a u tom svijetu smo mi pasivni prihvatači bogomdanih odredbi. Bog sit, ovce na broju.
Neki od nas, sebe ubrajam u te neke od nas, volimo misliti, razmišljati i promišljati. Svi dolazimo do različitih zaključaka, naša razmišljanja imaju drugačije ishode. To nema veze. Sposobni smo jedni drugima reći što smo smislili, o čemu smo razmislili i znamo opisati svoje zaključke. Imamo i pitanja. Razmišljanjem se otvaraju pitanja. Mi ih postavljamo. Ja i moji postavljamo pitanja. Nema uvijek odgovora, ali volimo pitanja. Još što volimo je aktivno učestvovanje u usrećivanju drugih. Nije nam svejedno je li netko do nas srećan ili nije. Volimo kad jeste. Ne volimo biti bolji, želimo biti dobri. Ne nadmećemo se ni s kim u posebnosti. Težimo jednakosti i sličnosti. Individualnost je neminovna, a druženje i bliskost su posljedice postupanja. Ja i moji, mi volimo biti dio grupe, a ne posebna individua u grupi. Znam mene i moje. I ovi koji nisu tu. Voljeli su koristiti stvari za druge. Znam, gledam sa strane moje, a o sebi neskromno mislim isto. Darežljivost vremena, prostora, materijalnog i razgovornog. Znam da ne želimo biti posebni. Želimo dijeliti. Koliko vidim, svijet teži ka uzimanju. Nema mnogo dijeljenja, ali ima podjela. I ima grabljenja.
Ovaj svijet ne voli razmišljanje.