Malo me je sram priznati, ali najdraži mi je dio Olmpijskih igara njihovo otvaranje i zatvaranje. Dobro, ima tu i nekoliko diciplina koje uživam pogledati, ali ipak početak i završnica su iz godine u godinu sve kreativniji i gradniozniji. Ubaciti cijelu historiju u tridesetak minuta otvaranja prava je umjetnost. Najdraže mi je bilo otvaranje Olimpijskih igara u Londonu 2012. čije klipove i danas rado pogledam. Omaž Mućkama, grupi Queen, Monty Pythonu, uvod s Kraljicom i braniteljem svega britanskog, James Bondom.
Onda pomislim kako bi izgledalo otvaranje Olimpijskih igara kod nas u BiH. Koliko bi nam dugo trebalo prikazati noviju historiju? Nakon Indexa i Bijelog Dugmeta, bismo li doveli djecu da mašu zastavama ljiljani i zelenim beretkama? To nekako ne bi bilo fer, jer bi tu negdje moralo biti i djece iz drugih dijelova BIH, djece koja su odrasla uz narativ o svojim junacima koji su se borili za opstanak svog naroda u BiH.Tako bi morali imati i dječake i djevojčice u uniformama i amblemima HVO-a, a i one iz RS-a. Zamišljam kako, kao metafora za mir, paradira četa poredanih dječaka i djevojčica sa zelenim beretkama koji nose zastave s ljiljanima, zatim četa dječaka i djevojčica u hosovim crnim odorama i zastavama Herceg Bosne, te na kraju četa djece u uniformama vojske Republike Srpske, slijevaju se u jednu cjelinu koja, kako se oni sjedinjuju, vizualnim efektima postaje žuto plava. Ovo sjedinjenje i preobrazba u žuto plavu nije metafora za zaboravljanje onoga što se dogodilo, nego simbol novog početka, simbol da nam djeca idu dalje, teku zajedno žuto-plavom bojom i grade novu, mnogo bolju budućnost. Ovo bi značilo i da smo naučili lekciju iz prethodnih godina i da smo svjesni šta nam se dogodilo i koliko je strašno bilo. To sjedinjenje bi bilo i odavanje počasti, kako se to praktikuje zvati, meni je puno prigodniji izraz izvinjenje žrtvama što smo bili glupi i dopustili da izgube najdragocjenije. Ovo bi bilo i obećanje da više nikada nećemo dozvoliti da se budućim generacijama to ponovi i da okrećemo leđa politikama koje to zagovaraju.
Zašto je ovo toliko teško? Dobro, osim činjenice da smo mi udaljeniji od organizacije Olimpijskih igara nego razvijanju turističkih warp obilazaka galaksije. Dakle, zašto se od Daytona do danas nije dogodila slična metafora koja bi nas pogurala dalje od ovog straha, nesigurnosti, mržnje i nezadovoljstva koje živimo? Može li osim nekog sna o Olimpijadi, za takvo nešto poslužiti bilo koji drugi praznik? Ako ne može postojeći, možemo li izmisliti novi? Znamo svi da nam nije teško prihvatiti još jedan slobodan dan. Jesmo li spremni podnijeti tu ultimativnu žrtvu za našu djecu i osloboditi se ratnih tereta? Jer, da se razumijemo, nuđenje svoga života za domovinu nije žrtva za djecu, to je žrtvovanje naše djece i njihove budućnosti radi novih ratnih profitera koji nameću te teme.
Je li ovo izvodivo? To zavisi od nas, a sve pokazuje da je ljudima na svim stranama poprilično dozlogrdilo. Ako želimo, mi ga možemo ostvariti, i to ne samo izborima. Ustvari, mislim da se to izborima više i ne može, jer su na kraju svi isti. Možemo protestima, masovnijim i agresivnijim. Protestima za koje će se plašiti da se ne ponove. Protestima koji će bilo desnu bilo lijevu stranku na vlasti tjerati da radi svoj posao, a da narod uopšte ne zanima ko je na vlasti. Protestima koji će promijeniti narativ populizma i usmjeriti ga na prave vrijednosti. Ne znam koliko je to moguće, ja želim vjerovati da jeste.
