Neki se ljudi znaju odmoriti, ali prije toga se znaju požaliti. Uvijek su mi bili smiješni ljudi koji javno
pričaju o tome kako mnogo rade i kako su se umorili. Ja sam uvijek zaista radio mnogo i znao sam se umoriti. Ovaj nanovo pokrenuti „burnout“ za mene je način rada, uvijek bio. Ako sam se prihvaćao nekog posla, onda sam ga i radio. Ma, ok, naravno da sam morao neke stvari raditi koje mi se nisu radile. Ali mi je mozak tako djelovao da sam uvijek pratio je li taj posao ipak obavljen kako treba. Ako je postojao način da se izvučem, izvukao bih se, ali ne po cijenu da se posao ne uradi, da netko drugi to ne uradi što se uraditi mora.
Moje kolege, još od fakultetskih dana, uvijek su (neki, naravno, ne svi) govorili kako rade puno, kako (tada uče), provode mnogo vremena na poslu. A kad vidiš rezultate tih radova, pa ništa posebno kod njih pola, a kod drugih pola, koji se — kao i ja — nisu oglašavali o količini rada i jačini posljedičnog umora – imali su jednako neuspješno ili uspješno prikazan rezultat.
I danas ljudi kad opisuju kako su se umorili, svaki korak koji smo svi mi imali, i koji ste svi vi imali, imali su i oni, ali s napomenom. Previše se vremena, rekao bih, izgubi bilježeći koje korake se poduzima, a da se za to vrijeme ne uradi nešto drugo.
Šefovi i nadređeni to znaju cijeniti, ne mislim nužno jednako dobar rezultat, nego tu obavijest. Primijeti se izjava, a učinkovitost je neminovna, jer ako nešto nije urađeno, za to ne treba nikakva napomena. Ja sam razumijevao, i danas je tako, da kad smo završili ono što smo morali, učinak se očituje u činjenici da nije ostalo nešto nedovršeno. Treba spomenuti i da se može uraditi više i bolje, ali onda bi se to morali vidjeti na rezultatima, ako ne konačnom broju koji označava zaradu, onda sigurno u broju poteza koji smo napravili taj dan. Vidi se po vremenu kad smo završili s radom. Je li nužno reći „evo sam završio, baš sam se naradio“. Pa neće valjda nitko vidjeti da ste završili nakon deset sati rada i misliti da ste onako čekali dva sata, jer nemate boljeg i pametnijeg posla?
Ja sam na poslu uvijek volio biti nonšalantan, pa sam takav i bio. Posao je dio života, a ne obratno, barem za mene, pa tako i pristupam radu. Iskusio sam do sada klijente, goste, suradnike, žrtve, kupce i prodavaoce, i njihovu narav, pa sam se višestruko uvjerio da su i oni ljudi željni oslobađanja stresa i ležernijem pristupu poslu. Neki, naravno, to ne mogu priuštiti, jer su robovi svojim šefovima, i to mi je žao. Ali, neki su — o njima pišem — robovi samima sebi, odnosno stanju u kojem su oni u načinu rada „radi se, radi se“.
Poruka je: nemojte, ljudi robovati radu. Rad je vaš alat za zaradu i za odušak od stresa. Na poslu privrjeđujete i otpuštate rezultate svoga talenta, svoju želju za učinkovitim životom.
