Prvi sam put čuo za Willyja Wonku 2006. Taman smo tad nekad kupili novi TV uređaj, ravni široki plazma ekran, a satelitsku antenu smo unaprijedili nekim motorom za okretanje, kao i nekim čipiranim prijamnikom, pa smo s interneta smogli skidati šifre, te gledati inače nedostupne kanale, najradije sportske i filmske.
Aktivno sam uživao u širini zaslona i jasnoći slike, i u to vrijeme izdvajam Gospodare prstenova, filmove iz franšize James Bonda i Clinta Eastwooda. Na zaslonima 4:3 falilo bi mi pola slike s vrha i dna, a sa ovim širokim, 16:9, praznina je bilo manje, ili ih nije ni bilo. Clintovi westerni imali su onaj preširoka format, pa sam uvećavao sliku, malo gubio prizore s rubova, ali s iskorištenim prostorom iznad i ispod.
Na nekom od čini mi se tada njemačkih Premiere kanala, prikazivali su tada nov i popularan film Charlie i tvornica čokolade, s Deppom u ulozi Wonke.
Moram priznati da nisam očekivao Burtonov bartonizam, nego neki čudnovat film s Deppom. Bio sam očaran, pa sam film gledao više puta, jer svakim gledanjem sam više uživao u scenama, bojama, prizorima, a nisam pratio samu radnju filma. Tek neko po redu gledanje uspio sam ne biti hipnotiziran kadrovima, i pogledati film.
Tako sam vidio i oompa loompe.
Prije nekoliko godina sam gledao film s Wilderom. Tek sam u tom filmu zapravo primijetio nešto što sam propustio vidjeti u Burtonovom filmu – to su pjesme Umpa loompi.
Sad jedva čekam vidjeti novi film, a gledao sam isječke.
