Mislim da bi jedan od političkih ciljeva trebao biti reguliranje procesa usvajanja djece, odnosno udomljavanja djece koja su u kolektivnim domovima. Mnogo je djece u domovima, ali je nemoguće tu djecu smjestiti u obitelj zbog domaćih zastarjelih zakona. To se mora mijenjati.
Razlozi zbog kojih djeca iz domova ne mogu ići u nove obitelji stoje još iz davnina, kada je “krv nije voda” bilo bitnije od mentalnog i svakog drugog stanja djeteta.
Danas, dijete može doći u hraniteljsku obitelj, ali ne može biti usvojeno, i iz te hraniteljske obitelji, dakle, od osoba koje žele pomoći tom djetetu i prihvatiti ga kao člana svoje uže zajednice, može biti vraćeno svojoj biološkoj obitelji koja ga je i ostavila u dom. Razlozi su mnogobrojni. Ali, prema našem zakonu, znam iz prijateljskog slučaja, ako biološka obitelj izražava namjeru biti u kontaktu s djetetom, naprimjer dedo i nana, to dijete ne može ići u zakonsko posvajanje. Dovoljno je, dakle, roditeljima, ili tetkama, izraziti namjeru, i to je to, dijete je osuđeno na dom. Uz malo više sreće, može biti osuđeno na hraniteljstvo i malo bolji život sa osobama koje ga žele.
S druge strane, usvajanje djece iz kliometrima daleke Afrike postalo je – izvinite ali tako mislim – šik. Ostvarivanje osobno kao roditelja mislim da je previše egoistično da bi se opravdalo postupanje. Dakle, preskočiti kompletnu Hrvatsku, u nedavno poznatom slučaju, Bosnu, Crnu Goru, i otići u zemlju u kojoj se djeca prodaju, majku mu!
Koja hladnoća u licemjernom srcu mora vladati pa otići tamo i od majke preuzeti dijete? Od majke, koja eventualno, nema sredstava za život i odgajanje djeteta? Ako si već frajer, pa donesi milju maraka toj ženi, povedi dijete na školovanje, organiziraj – kad već imaš hrabrost i novac za toliki put prevaliti – u svom mjestu razmjenu đaka iz Afrike, pa siromašnu djecu dovedi na školovanje u Hrvatsku. Ne, on se želi ostvariti kao roditelj, pa ide podržati razvoj trgovine ljudima.
Leave a Reply