Neću pretjerano duboko, niti pretjerano detaljno, niti pretjerano naučnički, nego sve površno i na prvu. U mozgu se odvijaju aktivnosti. U mom mozgu su te aktivnosti dovoljno spore da se na tu matičnu ploču pameti sve polako iscrtava pa ona refleksija samoprovjere ima dovoljno vremena provjeriti, analizirati i donijeti zaključak. Nekad mi se zaleti, preskoči se neki korak valjda, pa mi mozak trzne, a pamet zatitra, kao strune nekakve, pa mi se stvori novi svemir, kao po teoriji struna. U tom novom svemiru, čula imaju nove jednadžbe, dva i dva su tri, boje su samo moje, ako ih ikako ima, oblici su neomeđeni crtama, površine su sve zakrivljene, zvuk prolazi kroz crvotočine, pa nekad stigne i prije svjetlosti, a svjetlost ne poštuje kvantne zakone, nego prodire samo ravno, ne odbija se, nego se probija.
Jedina paralelna veličina s ovim našim svemirom u kojem imam snagu pisati, to je vrijeme. I ponaša se isto. Neće stati, neće nazad, samo se pomijera. Ako išta uradim, ono se pomjeri. Ako stojim i ne mislim ništa, ono čeka. Čim nešto pomislim, ono krene. Gledam unutar svojih očiju sliku koju želim, obraze i ramena koja želim, a vrijeme ide. Zastanem, pokušavam ga prevariti, pravim se da ne gledam tu sliku, pravim se da mi oči stoje, pravim se da ne dišem, ponekad uspijem malo prevariti vrijeme, pa i ono stane, ali čim se pokrene komad mozga, vrijeme krene. A onda mozak trzne, žica se pokrene, i dok ona tako vibrira, i vrijeme s njom krene trajati. Ma neće stati.
Sebično prizivam neki smak vremena. Ne znam postoji li to, ali moglo bi postojati. Smak vremena. Da se smakne vrijeme, pa da ostane samo vječnost u nevremenu. Da se smakne vrijeme, a ostane samo prostor, bezvremenski. I tako dok prizivam, prizovem. U jednom dijelu ovih vibracija struna moga mozga, vrijeme stoji, slike mogu posmatrati bezvremenski. Čak i pomijeranjem ove moždane trzalice, vrijeme se ne pomiče. Samo stoji. U vanjskom svijetu, možda ono u svom gibanju i ne zna da sam ga ja zaustavio. I nema veze. Kad sam u ovom svemiru koji je nastao od mojih struna, onda ništa nema veze.