Vučićev intervju od prije nekoliko dana prenosilo je dvadeset i sedam tv kanala u Srbiji. Predsjednik Srbije se pobrinuo da u tri sata koliko je trajala njegova melodrama u obliku intervjua, ni oni koji su samo prebacivali s kanala na kanal kako bi ga izbjegli ne ostanu uskraćeni za njegove hvalospjeve i pravedničke udare na neistomišljenike. A sve to nakon što je u stilu pravog autokrate saopštio naciji šokantnu vijest o sudbini nasilno ubijenog dvogodišnjeg djeteta čiju je otmicu i ubistvo tako iskoristio za političku samopromociju.
I baš kad smo se mi u Sarajevu počeli naslađivati kulminaciji ludila što u Srbiji traje godinama, fejsbuk račun naše gradonačelnice podsjetio nas je da i mi imamo konja za utrku. Odnosno, osim ako ta utrka nije pod pokroviteljstvom CTA Abraham. Ali, krenimo ispočetka.
Iz mjeseca u mjesec proživljavamo udare patriotskog naboja koji se dozira od praznika do praznika, a po potrebi i češće, i tako građanima razvlači pamet. Politička promocija se bljutavo nevješto krije iza emotivnih nastupa, čestitki, slika i pjesama, te čini ljude ovisnima o takvim adrenalinskim vijestima, čisto da ih digne iz svakodnevne melankolije i pomogne im pregurati dan. Patriotizam se pokazao kao prava droga za siromašne nacionaliste, a to srbijanski vučić i naša lokalna vučica vrlo dobro znaju i koriste. Gradonačelnica na tu kartu igra odavno i navigira kroz bosanski nacionalizam osluškujući potrebe publike i dozirajući šut dnevnog rapamećivanja preko društvenih mreža. Na njeno onanisanje, publika kliče i proziva je bosanskom kraljicom, jedinom poštenom i hrabrom političarkom, a oni sa manjim jezičkim mogućnostima, mimovima s porukama respekta, ili ti poštovanja, naklona, aplauza i ostalih neartikulisanih poruka koji Orwella s njegovim dvominutnim videom mržnje dokazuju kao pravog vizionara. Gradonačelnicino huškanje rulje na neistomišljenike je bolno za gledati. Čovjek bi rekao da za takvu vrstu manipulacije trebaju godine, ali ispostavilo se da ipak ne trebaju ako si jako talentovan i na vrijeme predan politici na kovanje.
Gadnonačelnicini neprijatelji su isključivo ljudi kojima se lično ona i njen rad ne sviđaju, ne Sarajevo i ljudi u Sarajevu. Zanimljivo je kako, opet u Vučićevom stilu, od ljudi koji realno nemaju nikakvu političku moć niti je mogu oštetiti na bilo koji način, učini moćne neprijatelje Sarajeva, a sebe prikaže žrtvom, iako je, kako rekoh, administrativno u Sarajevu mnogo moćnija od svih koje proziva.
Posljednja u nizu situacija koja prikazuje Benjaminin preobražaj od mlade žene na mjestu gradonačelnice u mladog Vučića koji u stilu Fidela Castra ubija ljude u pojam višesatnim govorom na svim tv kanalima, ucjena je udruženju Dečki u plavom koji organizuju “Sarajevski maraton” pod sponzorstvom MTA Abraham. Naime, gradonačelnica je u svađi, čak i u sudskom sporu, sa direktorom ove kompanije još od vremena kada je na račun emocija Sarajlija prema stradanjima u Gazi skupljala bodove u Sarajevu. Na to joj je vlasnik kompanije MTA Abraham odgovorio preko društvenih mreža porukama koje su je uznemirile i poslao joj “prijeteći paket” sa šalom i zastavom Izraela, te ga je gradonačelnica tužila. Toliko javnost zna, i ne bi trebala ni znati više, barem dok ne dođe presuda. Barem bi to tako trebalo biti da naša gradonačelnica nije ustvari desetogodišnjakinja koja ne voli kada se neko druži sa drugima s kojima je ona u svađi. Tako je na svom fejsbuk profilu, valjda u huji zaboravljajući da grad nije njen begovat, obećala kako će grad odustati od sponzorstva “Sarajevskog maratona” ako im glavni sponzor bude MTA Abraham.
Dečki u plavom su potpali pod ucjenu, te su odmah učinili sve kako bi usrećili gradonačelnicu. Sada se postavlja pitanje ko će zamijeniti MTA Abraham i izdvojiti novac za sponzorstvo Sarajevskog maratona. Pa vjerovatno će to biti Sarajlije jer, kako nam je gradonačelnica na fejsbuku poručila, ne treba prodati dostojanstvo. A mi dostojanstvo jako volimo, toliko da ga držimo kao odvojeni entitet od plata, penzija, socijalne pomoći, školstva i svega što bi to dostojanstvo trebalo ustvari biti.
Ako nekim slučajem grad ipak nema sredstava da finansira maraton, mogla bi to biti recimo Coca Cola, koju je gradonačelnica posjetila prije nekih mjesec i pol, te pohvalila rad kompanije riječima: “Grad Sarajevo snažno podržava sve one ideje i kompanije koje razvijaju poduzetništvo, jačaju privredu BiH, a posebno one koje podstiču i zapošljavaju naše sugrađane.” Coca Cola zaista jeste redovni sponzor događaja širom BiH, ali nažalost ova kompanija koja zapošljava 300 ljudi u Hadžićima, skoro je pod javnim bojkotom u Sarajevu zbog Izraelske agresije na Gazu. To gradonačelnica jako dobro zna. Zato je i prešutila tu posjetu kompaniji Coca Cola na svojim društvenim mrežama, iako na njima objavljuje sve, od posjeta otvaranju frizerskog salona do crteža svojih obožavatelja. Zna gradonačelnica čije bodove kupi svađajući se s Kabirijem i izostavljajući da spomene posjetu Coca Coli. Zna gradonačelnica da nikad nije bila popularnija kod sarajevske publike i to upravo zahvaljujući koketiranju s nacionalizmom, a sve pod krinkom patriotizma i imaginarnog dostojanstva.
Zato je ekstremno bolno gledati i čitati stotine komentara koji hvale gradonačelnicu koja im, eto, brani dostojanstvo svađajući se sa svojim neistomišljenicima. Jer gradonačelnica ne da nikome da nam uzme dostojanstvo, to će ona sama uraditi.
