Sjedim u čekaonici bolnice pored starije gospođe sa mnogo cjevčica koje su joj virile iz vrata i kesom za dren. Pita me zašto na oko pametni ljudi vjeruju u priče koje im bilo ko ko se predstavlja kao religiozan kaže o Bogu. Pogledam gospođu čudno, ali me tema zaintrigira i natjera da ne ustanem u potragu za mirnijim mjestom. Gospođa me gleda vragolastim pogledom dok nogom klati kesu sa tečnosti koja joj izlazi negdje ispod pidžame. Rekoh, ne znam, a gospođa nastavi. Zamislite obrazovanog čovjeka u najboljim godinama koji se plaši zapitati zašto se nešto događa jer vjeruje da bi tako mogao razjariti Svemogućeg. Kakav je to Svemogući i Sveznajući koji ne razumije ljudske dileme, pitanja, pa i šale? Opet rekoh, ne znam. Starija gospođa se ne dade smesti i nastavi, ako kreiramo Boga prema vlastitoj slici, zašto ga onda ne iskreiramo dovoljno pametnog da razgovara s nama, na našem nivou. Zašto osoba sa svim svojim obrazovanjem, životnim iskustvom uzima sliku Boga nekoga s kim ne bi razgovarala ni na koju drugu temu. I ne samo to, nego ide toliko daleko da kada je u pitanju vjera, apsolutno ne dovodi u pitanje niti jednu besmislicu koju joj nametnu vjerski znalci. Ne znam, rekoh opet. Ah, vi tako malo znate, reče gospođa, ustade i ode skoro skakučući dok joj se vreća s vodom klatila pored noge.
