Jutros kad sam se vraćao iz vrtića, prelazim mostić na Otoci, gledam svoju zgradu i dim koji dolazi iz prizemnih ložišta u kampusu GRASA. Šta li oni lože, bože dragi sačuvaj?
Vidi se crnilo dima koje je pomiješano s jutarnjom maglom. Putem kašljem i hračem, ispljuvavam komade sline iz grla, jer kako udahnem, smrad zraka me zapahne i nagnjava me na riganje i mokro kašljanje. Nekako se dokobeljam ceste koju ću preći na mjestu gdje se semafor urotio protiv pješaka, a nije da smo samo jednom zvali nadležne službe da nam pomognu regulirati semafor, jer tuda prolaze djeca do škole.
Kad sam prešao cestu, naumpadne mi da pitam one radnike što već deset dana na blokiranoj cesti nešto rade, a ništa se ne vidi šta rade. Pitam ih do kad će se ovo raditi, kaže “ova još možda desetak dana, ali ima i ova druga”. Misli na tramvajsku prugu što vodi do remize. Kontam, je li stvarno to posao od dvadeset dana po pruzi, od 40 metara. A jeste, jašta je kod nas. Nit tu čovjek vidi mašine danima, nit radnika. I baš ovaj kaže, kad sam rekao da se ništa ne radi “kako ne radi, pa jučer smo čitav dan radili”. I malo bolje pogledam, kad stvarno ima, rupendača, odnosno kanal, na mjestu gdje je bila jedna pruga. Mogli su je izmjestiti, naravno da jesu, i dalje će ići preko ceste na cik-cak, umjesto samo preko one druge ceste na cik. Nema veze, tako nam je kako nam je, mi ćemo tako komentirati pojave i događaje oko nas, i sve će ionako proći, a mi ćemo taj prolazak doživljavati tako kako ćemo, neispunjeni životom, ali ispunjeni dimom.
