Zadnjih nekoliko dana vratila sam se knjizi Sapiens od Yuvala Hararija. Čitljivo štivo pop nauke govori o historiji ljudskog roda te, između ostalog, objašnjava naše današnje postupke, nagone i reakcije kroz prizmu evolucije čiji je svaki dio ostavljao uticaj na našu DNK. Tako ponavlja onu staru evolucijsku da vrstu produžavaju najsnalažljiviiji, odnosno oni koji se najprije prilagode situaciji. Ostali, nažalost, nekada su negdje postojali i sada potomcima svojih pobjednika služe za pokretanje skupocjenih automobila. Godine religijskog učenja o postojanju duše, te prijetnje teškim patnjama u drugom životu, nisu uspjele pobijediti gen koji nas tjera da se prilagodimo situaciji, prihvatimo je i nastavimo živjeti snalazeći se pred izazovima.
Prije nekoliko dana sam pročitala na CNN-u vijest o pronađenim tijelima beba koja su ostavljena u jedinici intenzivne njege, u dječjoj bolnici Al Nasr u Gazi. Prema navodima CNN-a, IDF je naredio evakuaciju medicinskog osoblja i pacijenata. Kada je medicinsko osoblje reklo da nema čime evakuisati pacijente, iz IDF-a su im odgovorili da će poslati ambulantna kola. Kada je došlo vrijeme evakuacije, medicinari su na rukama iznijeli koliko su mogli djece, a ona na respiratorima su ostala jer nije bilo načina da ih izvuku bez kola sa adekvatnom opremom. Kola se nažalost nisu pojavila, a djeca su ostala da posljednje minute ili sate svoga života provedu sami. Ovakav zločin ledi krv u žilama i zdrav razum ga ne može svariti, i vjerovatno kada bi se duže posvetili razmišljanju o mukama te djece, tih ljudi, izgubili bi razum. Zato sapiremo savjest ponekom objavom na fejsbuku, okretanjem broja za donacije ili oni koji misle da pomaže – molitvom. Nažalost ovo nije prva vijest iz Gaze koja nas je u protekla dva mjeseca šokirala, ostavila potpuno zbunjene i u nevjerici. Međutim život nas je natjerao da i preko njih pređemo. Tako, prije nekih mjesec dana cijelih smo pola dana pričali koliko beba je umrlo uslijed zavrtanja kisika. A onda smo i to sažvakali, a nismo recimo prestali jesti, nismo prestali ići na posao, družiti se, kupovati. Jer preživjeti moramo.
Nažalost, ovo nije ni prvi, a vjerovatno ni posljednji put u novijoj historiji da se svijet zgražava nekoliko dana i onda nastavi sa svakodnevnim poslom. A što je više takvih slučajeva, zgražavanje traje kraće.
Trideset je punih godina stara fotografija djeteta koje iznemoglo leži, a lešinar stoji pored njega čekajući da mu postane plijen. Ova fotografija je jedan od takvih primjera. Fotograf koji ju je uslikao, a nekoliko mjeseci poslije sebi oduzeo život, otišao je u Somaliju na poziv UN-a da izvještavanjem otamo aktualizira temu gladi u Somaliji koja je nastala zbog građanskog rata, a koja je uzimala ogroman broj života. Naravno, fotografija je uzburkala javnost. Ljudi su, s razlogom, teško podnijeli pomisao da se ovakve strašne stvari događaju na našoj planeti. Jedino što su mogli uraditi je skupljati pomoć i slati afričkim zemljama, ali ništa dalje od toga. Prikupljanje pomoći kako bi se saprala savjest pomogla je kratkoročno, ali nije ni blizu riješila problem jer rješavanje problema u Somaliji nije bilo u rukama humanitarnih organizacija i pojedinaca.
Dalje, Jemen je više od osam godina u sukobu koji je uzrokovao glad i patnju i učinio tu zemlju jednom od najsiromašnijih u regiji, s više od 20 miliona ljudi koji ne znaju da li će imati sljedeći obrok.
Procjenjuje se da 24 miliona ljudi (80% stanovništva zemlje) sada treba humanitarnu pomoć kako bi preživjeli. Oko 100.000 ljudi je poginulo tokom sukoba, dok su milioni raseljeni. Ujedinjene nacije smatraju ratom razoreni Jemen najgorom humanitarnom katastrofom na svijetu. U jeku jemenske krize svakodnevno smo gledali slike izgladnjele djece za koju se tražila pomoć. Pozivali smo humanitarne brojeve, donirali preko raznih platformi, skupljali novce i polako nastavljali s vlastitim životima.
Osjećaj potrebe da se sapere savjest u ovim slučajevima je sasvim u redu i čini nas normalnim. Također je normalno da imamo potrebu proslaviti praznike, izvesti drage osobe na kolače, posjetiti koncert ili eto, i proslaviti Novu godinu. Dodatno nametanje osjećaja krivice jednih drugima ne pomaže nikome, a netrpeljivost u društvu čini još većom. Pomoći ćemo ljudima u nevolji tako što ćemo našu zemlju učini jačom, odnosno zemljom čiji će se glas pikati. Učinit ćemo je jačom tako što nećemo zagađivati okolinu, za početak, ili tako što ćemo naučiti djecu da ne bacaju smeće okolo, da štede energiju, čuvaju vodu, da ne uništavaju klupe u parkovima, da čuvaju i poštuju jedni druge. Kada sve ovo naučimo, i mi i naša djeca, onda možemo početi s popravkama vlasti i biranja ljudi koje će jasno reći da su protiv ubijanja nedužnih ljudi, eventualno imati gdje i od čega ponuditi im logističku podršku. Pa će možda nekad u organizaciji države, a ne Pomozi.ba, šleperi humanitarne pomoći otići u ugrožena područja, kojih će nažalost uvijek biti.
Znam da sve ovo ne izgleda lako i da je na poprilično dugom štapu. Ali mali koraci se pikaju. Za početak, hajmo se potruditi da barem ne budemo mi sljedeća destinacija šlepera humanitarne pomoći.
