U Sarajevu pada snijeg. Od jutros kao da je desant, na tlo se spuštaju bijeli padobranci. Osvojeni teritorij zabijele, postave klizeće mine, patroliraju i opasni su, a posebno za nas Hercegovce s klizavim đonovima i i nestašnim zglobovima. U Mostaru, sjećam se, pao bi snijeg redovno ponekad, pa bi se zadržao dan ili dva, a onda narod ide napolje slikati se dok se još bijeli. Ovdje, snijeg nije zabavan. Dok su drugdje u pitanju snježne radosti, ovdje su to snježne gadosti. Što se mene tiče, ja hodam stegnutih prepona, zabole me noge dok dođem do auta, jer ne želim špagu napraviti. Jednom sam išao do bankomata preko jednog malog trga, oprezno, naravno. Ali, bankomat me malo tada razočarao, pa sam onako u huji krenuo nazad, rondajući sebi u bradu kako ovo i ono, malo agresivnije zakoračio u jednom trenutku, i ode noga naprijed pa uvis, a leđa nazad i na zemlju. Da je barem bila zemlja. Nego beton. I sad imam ožiljak na leđima, zgnječio sam se kvalitetno tada. A od tada hodam kao što rekoh, čvrsto držeći spojene prepone, nema šanse rastaviti noge.
