Nisam odavno vraćala sjećanja na događaje od prije 30 godina. Ovih dana mi se već nekoliko puta vraća slika kako ležim s mamom pored nekog panja, a u panj udaraju snajperski meci. Znaju da smo tu i razvlače nam pamet dok pored nas prolazi UN-ov transporter i ne zaustavlja se da nam pomogne.
Izbjegavam vraćati ove slike, što zbog održavanja zdravog razuma, što zbog želje da nastavim dalje bez njih na svojim ramenima. Vrbanju sam nekoliko puta u životu ispričala i svaki put sam se pokajala. Moja namjera spominjanja Vrbanje je svaki put bila u svrhu pouke da se nikada nikome ne ponovi, ali priča u publici uvijek izazove suprotan efekt. Takvim zaključkom moja priča izgubi smisao. Ratne priče moraju biti priče o gluposti i besmislu rata. Ne smiju izazvati potrebu za osvetom jer tada postaju samo produžena ruka rata. Šta ćemo sa žrtvama, pitate se? Ništa! Žalit ćemo što smo bili toliko glupi ili nemoćni da ih ne spriječimo. Ništa drugo ne možemo. Kolateral u ratu je uvijek nabolniji.
Ovih dana tema su žrtve u Gazi, njihovo poređenje s nekim pokoljima Jevreja i pozivanje na bojkot jevrejskih proizvoda. Ne vidim potrebu za vaganjem žrtava, i jedne i druge su civilizacijski poraz. Pozivi na bojkot jevrejskih proizvoda su mi još besmisleniji. Dodatno time što toj objavi prethodi dolazak na Zuckerbergovu društvenu mrežu. Ima tu i objava da se kupuju domaći proizvodi kao alternativa, što me dovodi do drugog pitanja, zar već ne kupujemo domaće proizvode? Tako pokušavajući prebaciti preko domaćih besmislica, pokušavam listati strane vijesti o Gazi. Nažalost ni tamo ništa bolje. Opet strane i opet kusuranje oko lokalnih razmjerica preko leđa palestinske djece. Malo dalje u fejsbučkoj bari vidim užasna nehumana ismijavanja palestinske muke, ljude koji gledaju zločine i koji i dalje imaju opravdanje za akcije Izraela. I jedni i drugi se pozivaju na svete knjige, a svete knjige već odavno ne služe ni za šta drugo nego kao upute kako i zašto ubijati jedni drugih.
Prije neki dan sam, ubjeđujući sebe da mogu nešto uraditi, zvala palestinsku ambasadu da pitam jesu li čuli za inicijativu Vlade FBiH da prihvati djecu bez roditeljskog staranja iz Palestine. Pitam ih, je li možda kod njih neki registar gdje bismo se mogli prijaviti kao potencijalni hranitelji. Čovjek me je pristojno saslušao i rekao da nema nikakva saznanja o tome i da će se raspitati i javiti mi. Nije zvao. Voljela bih da jeste. Da bar znam da sam nešto uradila. Ovako, paralisana gledam strahote, a vidim kraj svijeta kakvog znamo. Možda je ovo početak tog džehenema iliti pakla u koji vjerujemo i u molitvama ga priželjkujemo jedni dugima. Ko bi rekao da ćemo ga sami stvoriti.
