Bljuzga je stvar dojma, a ne agregatnog stanja snijega

Zamišljam Sarajevo i njegovu zimu bijelu, a ne sivu, hladnu, ali utopljenu šalovima i jaknama, kapama, a šljapkanje kroz bljuzgave lokve kao simpatičan izazov, kao onda kad smo Zlatka i ja prelazili preko pruge na Čvili do bajkersa, kad smo skvasili Zlatkine noge. Tek će deceniju kasnije “forto” napraviti tu prugu, pa i omogućiti prelazak čak na mjestima nepredviđenim za pješake. Međutim, život je imao neku zamišljenu, potencijalnu i predviđenu budućnost. Bilo nam je lijepo kad smo poslije pili kafu, iako mokrih nogu.

Bilo je bljuzgavo i odmah poslije rata, kasnih devedesetih, pa i tih ranih dvijedesetih dok još nismo bili 100% sigurni da je BiH zauzela čvrst stav, a ne put, dakle, stoji mirno, leđima okrenuta napretku – išla bi i nazad da vrijeme nije u stalnom jednosmjernom pokretu, i kad je perspektiva imala značenje i na jezicima domaćih naroda i ljudi koji nisu dijelom naroda – ali nije bilo, meščini, sivo. Valjda se nije gledalo u pod, nego naprijed. Ne sjećam se da je nešto smrdilo, recimo, ’98. ili 2000. i da mi je bljuzga bila neki otežavajući faktor izaći napolje i šetati.

Šetali smo jednom, Ahmo bio mali, oko bivše zgrade Oslobođenja, sada Avaza, mokro sve, kako zgaziš u bjelilo na tlu, ono se pretvori u mokru lokvicu, mokre su nam bile noge, nosimo Ahmu naizmjenice, i smijemo se, pomalo i tome kako smo budale koje nastoje održati svakodnevni ritual šetanja, makar i po tom bljuzgavom i neočišćenom snijegu. Eh, da, nije nam tada padalo ni na pamet da zamjerimo što nije očišćeno, bilo nam je naprosto smiješno.

Zamišljao jutros vraćajući se iz vrtića, kako bi bilo lijepo da posljednja dva mjeseca u godini na vijestima TV-om vrve različita lica koja govore u kamere kako prolazi festival, kako turistički predstavnici u jutarnjim programima ozarenih lica pričaju svoje izazove, jer “Sarajevska zima privlači veliki broj turista”, a da se ubaci i pokoji ministar s populističkom pričom da se planira graditi trg ili još jedan širok plato, jer ispred Bibiaja i Skenderije nema više mjesta za okupiti sve zainteresirane za raznovrsne sadržaje.